Zagrebački zbor

{{title}}

Zagrebački zbor

Zagrebački zbor je bio privremeno sakupljalište, odnosno tranzitni logor u kojem su uhapšeni Židovi bili selekcionirani za otpremu u Danicu, u Gospić, u Jadovno, na Pag ili kasnije u Jasenovac. Radilo se o prostoru današnjeg Studentskog centra koji se nalazi u trokutu između Savske ulice i dvaju željezničkih pruga na sjeveru i na jugu. Budući da se željeznica nalazila tako blizu samog sakupljališta zatočenici su mogli biti transportirani na bilo koju lokaciju dostupnu vlakom. Zatočeni Židovi su bili smješteni u Francuskom paviljonu, ali i u dva susjedna paviljona. Isprva su spavali na golom podu, a kasnije im je dopremljena i slama. Po noći bi vagoni odvozili zatočenike u neki od logora. Na Zagrebačkom zboru odlučivalo se o sudbini pojedinaca. Tako su se odonuda uspijevali vraćati kućama ljudi koji su imali valjane propusnice za druge zemlje, osobe koje su imale liječničke potvrde o tome da su bolesne, pojedinci iz mješovitih brakova, stručnjaci ili oni koji su poznavali nekoga iz ustaških redova koji im je bio naklonjen. Već na Zagrebačkom zboru ustaše su maltretirali zatočenike, pa su ih tako tjerali da rade razne poslove poput čišćenja nužnika i slično, a davali su im samo prije spavanja da obavljaju nuždu, jer noću nisu puštali nikoga iz dvorane. Hranu zatočenici nisu dobivali, ali im je dopušteno da im hranu dopremaju rođaci, prijatelji i Židovska općina . Sa Zagrebačkog zbora je prva deportacija započela sa 22. na 23. lipnja 1941. kada je odande deportirano 200 Židova u Gospić, odakle je većina kasnije prebačena u Jadovno ili na Pag gdje su i ubijeni. Do kraja lipnja sa Zagrebačkog zbora su otpremljena još tri ili četiri takva transporta, dakle oko 800 ljudi. Na Zagrebački zbor su dovođeni tijekom srpnja Židovi iz raznih mjesta NDH: iz Varaždina, iz Bjelovara, iz Koprivnice, iz Našica, iz Sarajeva i iz Travnika. Ukupno je sa zagrebačkim Židovima kroz Zagrebački zbor prošlo najmanje 2.500 Židova. Tijekom kolovoza transporti Židova iz Zagreba i drugih mjesta NDH u koncentracione logore više se neće odvijati preko Zagrebačkog zbora, već preko Zavrtnice, sabirnog centra na istočnom dijelu grada. Razlozi premještanju sabirnog logora sa Zagrebačkog zbora na Zavrtnicu vrlo vjerojatno leže u činjenici da su se deportacije sa Zagrebačkog zbora događale praktički u centru grada pred očima većeg broja ljudi, dok se lokacija na Zavrtnici nalazila na periferiji, daleko od ogleda građana. Zavrtnica je bila lokacija na istočnom perifernom dijelu grada, gdje je u prostorijama nekadašnjeg magazina Kristaluma (zajednice za promet tekstilom) organiziran u kolovozu 1941. novi sabirni logor. Do magazina je postojao industrijski kolosijek željeznice, a zatočenici su dopremani kamionima kroz grad tako da bi što je moguće manje upadali u oči građanima. Sa Zavrtnice je malo tko bio pušten, a postupak ustaša prema zatočenicima bio je mnogo grublji. Tijekom rujna su odande Židovi otpremljeni u koncentracioni logor Jasenovac.

Tekst je nastao na temelju knjige I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001., str. 252-265.

Iskaz Zlate Novak o Zagrebačkom zboru

Naša prva stanica bio je Zagrebački zbor. Jedan mladi ustaša sjedio je pri ulazu i ganjao nas prijetećim gestama u veliku dvoranu gdje se već nalazila jedna grupa mladih ljudi. To sve nimalo nije nalikovalo na ono mjesto koje sam ranije poznavala, kad su ti paviljoni bili uređeni i služili za međunarodne izložbe, gdje je obično i moj otac imao svoje mjesto na kojem je izlagao vlastite proizvode papira.

Jedan vojnik u ustaškoj uniformi počeo je izdavati zapovijedi: “Treba čistiti pod, pomesti...”, i pritom je nešto mrmljao protiv Židova. Postepeno se ta velika dvorana počela puniti. Nadolazilo je sve više mladih ljudi, mladih parova od kojih smo mnoge poznavali. Svi su nosili naprtnjače, jer su svima govorili da idu u radni logor, no nitko nije znao kuda ni kada. Ironija sudbine bila je da je nasuprot nama bio paviljon Francuske s natpisom, velikim i istaknutim slovima: LIBERTÉ-EGALITÉ-FRATERNITÉ. Pridolazilo je sve više ustaša. Bio je postavljen stol s nekoliko stolica, a potom je došla jedna komisija s ljudima koji su trebali odlučiti o našim sudbinama - tko će ostati ovdje, a tko će biti pušten na slobodu.

Žamor se pojačavao, bilo je sve više vike i nervoze. Atmosfera je postajala sve napetija. Nije bilo jasno tko će biti izabran. Počela su se prozivati imena onih koji će biti otpušteni. Bili su to ljudi iz miješanih brakova, obrtnici i oni koji su imali liječničke svjedodžbe. Uzbuđenje i zbrka pojačali su se dolaskom Barakovića koji je trebao dati odobrenje za svakog pojedinca koji je otpušten, tj. njegova je odluka bila zadnja. Svi smo bili uzrujani, s osjećajem nelagode u duši.

Najednom spazim jedno poznato lice među ustašama. Bio je to Jedvaj, komesar moga oca. Ispostavilo se da je došao po mene da me odvede kući. Iako nisam spadala ni u jednu kategoriju po kojoj bih mogla biti oslobođena, bila sam tako mršava i boležljiva izgleda da Jedvaj nije imao mnogo muke uvjeriti Barakovića kako sam bolesna. Osim toga, rekao mu je da je moja majka gorko plakala kad je čula da sam ovdje. Baraković i Jedvaj bili su dobri prijatelji. Baraković je “dobroćudno” mahnuo rukom rekavši: “Idi, idi brzo!”, i već sljedećeg trenutka bila sam vani s Jedvajem koji me je držao za ruku. Jedva sam imala vremena oprostiti se s Fritzom i uzeti svoj “ruksak”. Jedvaj mi je svečano obećao da će sutradan dovesti Fritza kući. “Obećanje - ludom radovanje”, govorio je moj tata. Bilo je to zadnji put što sam vidjela Fritza!

Preuzeto iz knjige Z. Novak, Kad se nebo srušilo, Zagreb 2008.