Pitanje
Istraživanje i edukacija o Holokaustu kao i studije genocida prve dve decenije ovog veka je obeležila tranzicija u "vreme posle svedoka" u koje nas nije uvelo očekivano "vreme arhiva", već kontinuitet "vremena interpretacije" kao metoda projekcije državnog narativa. Ova tranzicija je počela u još u pre-digitalnom dobu, u vreme kontrole narativa koja se odvijala kroz dva dela istog mehanizma - arhiva sa privilegovanim, kontrolisanim pristupom, i istoričara državnih institucija. Kada su te, danas davne 1986-te godine, istoričarka Istorijskog arhiva grada Beograda Milena Radojčić i njen asistent Milan Koljanin sakupljali svedočenja preživelih nacističkog logora na beogradskom Sajmištu, jedan od svedoka, Stevan Kostić, u vreme logora 17-to godišnji momak koji je tokom zime i proleća 1941-1942-u bio zadužen za podelu hrane i higijenu paviljona u kome su držani Romi, opisao je masovnu grobnicu i krečanu logora. Istoričari mu na to nisu postavili nikakvo dodatno pitanje, niti su zatražili da im pokaže lokaciju jame. Umesto toga, promenili su pravac ispitivanja, i nisu se tokom intervjua vratili na temu masovne grobnice. U knjizi Dr Koljanina o logoru na Sajmištu, svedočenje Stevana Kostiča, kao i svedočenja braće Dekić, tada dečaka od 10 i 13 godina, koji takođe pominju događaje na nasipu na Savi, nisu citirana ali su navedena kao reference za različite događaje i lokacije šesnaest puta. Svedočenje Stevana Kostića je uz arhivsku signaturu spomenuto tek kao indikacija:
"...Međutim, postoje svedočenja da je dnevno umiralo i po nekoliko Roma koji su, uz to, sahranjivani u velikoj krečani kraj obale Save, van logorske žice, gde su leševi zatim prelivani karbolom."
- fusnota 271 IAB, ZRP MG (nr), sećanje Stevana Kostića.
Iz knjige čitaoci ne mogu saznati da je svedok sebe opisao kao zdravog, svesnog, relativno uhranjenog sa zaduženjima u funkcionisanju logora, i da je uklanjanje preminulih i odnošenje tela u krečanu bilo deo njegovog posla, i da mu je lokacija masovne grobnice očigledno bila poznata.
Str 11
"...Milena Radojčić - da li ste se tako i u paviljonu sa Jevrejima grejali?
Kostić Stevan - ja sa Jevrejima nisam ni noćio, u toku dana sam sve regulisao i bio prebačen u paviljon br. II.
Str 12
Milan Koljanin - kada je to bilo?
Kostic Stevan - to je bilo u januaru mesecu.kada sam ja došao majka i sestre ne da su bile pune vašiju, nije bilo parče tekstila da nije bilo vaši. Mi na Auto-komandi nismo imali vaši, tamo je bilo parenja zbog vaši. Kad sam tu došao, šef logora Jevrejin me postavio da budem nadzorni organ za higijenu i da pripazim na kujnu, da kontroliše šta se kod sprema i da održava higijenu u paviljonu br. II, Ciganskom. Mi smo imali sestru-bolničarku u našem paviljonu, Jevrejku, koja se zvala Matilda. Ja nisam uopšte spavao sa majkom, nego sam spavao na stolu u ambulanti, unutra je bilo posebno odeljenje za ambulantu, bili su boksovi, tu su bili i neki magacini. Za nas je magacin bio u istom paviljonu, tu donesu hranu, ja tu spremam. Iz centralne kuhinje donesu hranu u to odeljenje, oni stanu u red, dobije parče proje i iz velikih kanti se deli hrana. Hranu sam ja delio se još jednim dečkom, on se zvao Mija, bio je iz Resnika, ja sam njega zamenio pošto je bio bolestan, ja sam zdraviji bio, stalno sam se kretao, morao sam da određujem ko će da radi, ovi koji su bili zdraviji, koji su mogli da ustanu, tu je bilo šlogranih, nepokretnih, pa mokre, higijena se morala održavati. Ova sestra Jevrejka je bila sa mnom, a ja sam određjivao redare od ovih koji su bili pokretni. Bio je jedan mladić i još neke žene koje su bile jače, naredim da se, ako je neko umro, stavi u ćebe, iznese u krečanu i baci. Prema Savi je bila krečana van ograde, tu je bila jedna kapija da ne bi išli okolo, tu nije bilo ni straže, i na tu kapiju smo iznosili one koji su umrli i bacali ih u tu krečanu. Pored te krečane nije niko bio. Jedan od zatvorenika je bio zadužen da te umrle posipa sa krečom, krečana je bila ogromna.Str 13
Preko dana, po noći umru deca, žene po 5-6, neki put jedno, dvoje, neki put deset. Ujutro se čuju da kukaju, neko od familije, onda jave, sestra dođe, utvrdi smrt i onda se nosi.
Milena Radojčić - da li je šef logora, Nemac, dolazio u obilazak vašeg paviljona?"
Šest godina posle intervjua, objavljivanje šturog, neadekvatnog opisa svedočenja i njegove signature je tehnički ispunilo osnovni zadatak istoričara - da prenese i objavi dokumenta i svedočenja relevantna za istoriju mesta i vremena kojim se bavi. Međutim, u slučaju logora na Sajmištu i romskih svedočenja, njihov sadržaj, ni suština nisu preneti javnosti. U uskom shvatanju opsega svog posla, očigledno je da istoričari nisu ni drugim institucijama preneli informaciju o mogućim lokacijama masovnog sahranjivanja. Ni te 1986-te, kada je još uvek bilo moguće dovesti svedoke na lokaciju, ni kasnije, kada je divlja, a potom i državna gradnja nepovratno izmenila strukturu Sajmišta. Za razliku od rušenja nemačkog paviljona 2023-će, gde je ključno svedočenje, iako je sekundarni i posleratni izvor, je bilo pouzdano preneto, svedočenja o krečani na savskoj obali su signaturom navedena u knjizi o logoru, a time su i deo njegove zvanične istorije. I pored toga, u jesen 2024-te godine, Dr. Koljanin, poslednji živi učesnik intervjua Stevana Kostića i glavni istoričar "Memorijalnog centra Staro Sajmište", nije blagovremeno pružio informaciju o svedočenjima navedenim u sopstvenoj knjizi nadležnim institucijama Republike i grada Beograda pre nego što je za potrebe zamene mosta na Savi uklonjen sloj od oko dva metra zemljišta sa nasipa, uključujući i sa šireg prostora lokacija opisanih u svedočenjima. To nisu učinile ni istorijsko-memorijalne institucije države "Memorijalni centar Staro Sajmište", njeni istorijski i društveno-naučni instituti, katedra za istoriju ili "krovna" ustanova "Muzej Žrtava genocida".
Do odnošenja tla moglo se spekulisati o stanju lokacije na Savi, kao i drugih, kako na Sajmištu, tako i širom okoline Beograda. Moguće je da je lokacija obuhvaćena akcijom spaljivanja grobnica koje su počinili okupatori još u zimu i proleće 1944-te, kada je pepeo sa Jajinaca i Rakovice bačen kod donjeg špica Ade, ili da je tokom posleratnih radova na dogradnji nasipa nekako uništena. U oba slučaja verovatno bi ostala bar neka svedočenja. Ni redovno plavljenje reke uglavnom ne odnosi ono što je zakopano dovoljno duboko. Jedino što danas pouzdano znamo je da su svedoci, penzioneri koji su svodili bilanse svojih života, bili ti kojima je bilo važno da nam prenesu da ova mesta postoje i šta se na njima dešavalo. Danas, posle ćutanja istoričara i institucija, kao i odluke države da se lokacije prekopaju bez istraživanja, ne možemo se suočiti sa pitanjima zaštite mesta masovnih zločina nezavisno od pitanja o stanju istoriografije i političkog i ekonomskog profila istorijsko-memorijalnih institucija u Srbiji.
Prvo pitanje je ono o poverenju u etiku istoričara u njihovoj selekciji izvora između činjenične i interpretativne ravni koja formira kontekst narativnog prikaza. Gde, ili bolje, kada, u ovom slučaju zapravo počinje interpretativno distanciranje istoričara od svedoka? Da li se taj otklon može videti već u pripremi naučnog rada u prostoru koji se ostavlja sekundarnim izvorima, selekciji svedočenja i njihovog svođenja na ulogu indikatora - dopunskog, navoda ili tek reference na arhivsku signaturu, bez citata kao prostora za govor subjekta? Aproprijacija pozicije naratora je karakteristična za srpsku istoriografiju Holokausta i genocida Drugog svetskog rata pisanu od nacionalističkog uspona i ratova 1990-tih. To nas vodi u dalji niz pitanja: Ko je subjekt u interpretativnoj istoriografiji perioda nacionalizma? Žrtva, svedok, sam istoričar, ili njegov poslodavac, u ovom slučaju država? Da li je svedok, pogotovo kada više nije živ i dalje politički subjekt? Da li je takvom subjektu dozvoljeno da govori, da ima svoj autonoman politički glas i ko je kvalifikovan da mu daje dozvolu da se čuje i koliko glasno? Kakva je uloga svedočenja u vremenu saradnje dela istoričara sa državom na uklanjanju fizičkih dokaza upravo sa onih lokacija masovnih zločina o kojima su svedoci govorili? Da li je i lokacija zločina deo "tela dokaza" i da li su svaka zgrada, drvo i arheološki sloj takođe integralni, fizički deo svedočenja? Da li je stoga, uništavanje mesta zločina i onemogućavanje arheološkog istraživanja sastavna i logična faza poricanja genocida koja prati rehabilitaciju zločinaca i zanemarivanje svedoka i njihove reči? Da li su "kulturno nasleđe" i "kultura sećanja" adekvatne definicije za ono što je očigledno još uvek aktivno polje projekcije političkog i ekonomskog interesa u Srbiji?
Političke pozicije nacionalističkih vlada u borbi protiv Međunarodnog suda za ratne zločine i poricanje genocida 1990-tih, su projektovane i na zločine Drugog svetskog rata i institucionalizovane donošenjem serije zakona o javnom sećanju: O rehabilitaciji ratnih zločinaca Drugog svetskog rata, o restituciji imovine, o "uklanjanju posledica" Holokausta, kao i zakonu o osnivanju "Memorijalnog centra Staro Sajmište". Ovi zakoni su imali negativan uticaj na edukaciju, prava žrtava, nacionalnih i verskih manjina i redukciju statusa zaštite mesta stradanja. Njihov sardžaj i selektivna primena danas daju okvir srpskoj istoriografiji kao produkciji jedinstvenog "nacionalnog narativa" u edukaciji i memorijalizaciji, ali su i razlog nastavka otpora građana, političke i stručne javnosti u borbi protiv revizionizma, a za transnacionalnu i tranzicionu pravdu i edukacioni sistem zasnovan na nauci i činjenicama.
Nadamo se da će ova pitanja i teme biti među onim koja će postaviti današnje i nove generacije istoričara u sklopu neophodne revizije istoriografije perioda nacionalizma. Neophodne su re-evauacija i zaštita istorijskih izvora - kako svedočenja, arhiva, tako i lokacija masovnih zločina u Srbiji. Nadamo se da će generacije za koja svedočenja neće biti deljena po nacionalnosti i upotrebljivosti u izgradnji političkih narativa biti i one koja će imati empatije prema žrtvama, osnovnog poverenja prema svedocima i svesti da se mesta zločina moraju istražiti svim raspoloživim naučnim metodama kako bi se uspostavila ne samo naučna osnova, već, edukacijom, i društveni konsenzus o tome da se istorija dešava jednom i da se ne može naknadno menjati. Danas, kad stojimo pred posledicama rušenja na Starom Sajmištu postavlja se i pitanje da li će dolazeće generacije istoričara, arheologa, sociologa, arhitekata i umetnika umeti da se vrate bar te četiri decenije unazad i konačno postave ako ne mogu svedocima, onda sebi, jedno jednostavno, u osnovi, generacijsko pitanje: "Kakvu istoriju imamo, i kako je ona formirana?" Nadamo se da će svojim odgovorom promeniti tok savremene istorije mesta zločina i pokazati da se upravo sa ovih mesta i u Srbiji može graditi bolje i humanije društvo.
Nasip ispred logora na Sajmištu, Novembar 2024-Januar 2025

Sećanje Kostić Stevana, IAB 4807/МГ-913
4807/МГ-913
SEĆANJE
KOSTIĆ STEVANA, PENZIONERA IZ BEOGRADA, ULICA ĆUSTENDILSKA 70, ĆALIJE, KARABURMA, NA NJEGOV BORAVAK U LOGORIMA NA AUTO-KOMANDI, SAJMIŠTU I JAJINCIMA, DATO ISTORIJSKOM ARHIVU BEOGRADA 25.VI 1986. GODINE. SEĆANJE PRIPREMILA I SNIMILA MILE-
NA RADOJČIĆ. SNIMANJU PRISUSTVOVAO MILAN KOLJANIN.
Rodjen sam u Mirijevu 1. VIII 1925. godine od majke Jule i oca Živka. Oni su bili zemljoradnici, imali su oko 10 arhi zemlje. Bilo nas je šestoro dece i živelo se od nadnice, pošto smo zemlje jako malo imali. Ja sam četvrto dete po redu. Nastariji brat mi je oteran kad su i ostele ljude oterali, i on je bio u istoj grupi koju su streljali. Još uvek nemamo tačan podatak gde je streljan, kako znamo da je streljan u selu Jabuka i tamo mu je i podignut spomen.
U Mirijevu sam kao dete završio 4 razreda osnovne škole. Posle rata sam išao na kurs, prvo sam bio vozač tramvaja, posle 2-3 godine sam polagao za vozača III kategorije i posle san vozio trolebuse, autobuse u Gradskom saobraćajnom. 1951. godine sam otišao u "Transport" i tamo sam radio 8 godina. Kada sam položio za II kategoriju onda sam imao pravo da vozim trolebus, a posle 3 godine sa polagao za I kategoriju i onda sam vozio autobus. Radni staž sam završio u Gradskom saobraćajnom.
Milena Radojčić - kako je došlo do Vašeg prvog hapšenja?
Kostić Stevan - čulo se da je pretila opasnost, za Cigane i Jevreje, svi su morali da nose trake, nisu smeli da se kreću po gradu, da nemamo pravo da se vozimo u tramvajina, da se pojavljujemo na javnim skupovima, bili smo lišeni svega, bili smo obeleženi. Dobili smo trake, ja nisam pošto sam još bio de-
-2-
te, mladić i bio sam kod seljaka čuvao stoku tako da sam potpuno bio izdvojen, kod njih sam spavao. Ti seljaci su bili isto iz Mirijeva, i dan danas su živi. Jedno jutro su došli Ljotićevci, blokirali Malu, datuma se ne sećam, 1941. godine, juna, jula meseca, sećam se da je bio neki vašar u Grockoj. Brat se je kupovao stoku, držao jedno vreme, pa je posle proda, tim se bavio. Znam da je na vašaru kupovao stoku i nakon 5-6 dana mu to ostalo i po tom mogu da se orijentišem, jer posle vašara u Grockoj je došlo do toga. Žandarmi su došli i blokirali samo naselje Malu i odveli sve muške glave do 16 godina, tada je oteran i moj brat od strica, on je bio moje godište, našao se u kući i njega su oterali.
Da sam i ja bio kod kuće i mene bi oterali, nego sam bio kod seljaka, tamo sam noćivao, bio sam izolovan. Ujutru doručkujem, pomuzem ovce i ceo dan sam u polju na paši, uveče se vraćam ku-
ći i to je tako išlo godinama. Kad sam uveče došao kod gazde, gazdarica je počela da plače, i kaže - jao Stevo, oteraše tvog brata, i ne samo tvog brata nego i sve Cigane naše i oteraše ih
каханск и park. Parke je bio na kraju Bulevara, pretposlednja stanica šestice, tu je bio veliki park. U medjuvremenu čika Žika............ ustvari i moj brat je bio pobegao, bilo je njih više što su pobegli kad su čuli da Ljotićevci dolaze, jer čika Žika je imao pobratima u Opštini i on mu je uveče rekao - Žiko, doći će žandari, blokiraće i pokupiće vas i oterati na kuluk, a mi smo znali da će ih terati u logor. Taj čika Žika je imao 4-5 sinova i to im rekao, a oni su mu odgovoriti - ma jok,ti si lud, mi idemo kao dobrovoljni radnici da sečemo drva jedno vreme, 5-6 dana, pa će nas pustiti, niko ga nije poslušao, ali je on pobegao, tako je i moj brat pobegao. Ali, oni su izdali naredjenje - ko se ne prijavi u roku od 24 sata a bude uhvaćen posle 24 sata biće streljan, takvo je bilo naredjenje, pisalo
-3-
je kod Opštine, bila je istaknuta plakata, došao je dobošar i sopštio to ljudima. Ono što su ljudi pokupili to su i oterali, ali su znali da ih je još ostalo i za njih je važilo ovo naredjenje da se jave u roku od 24 časa, a ko se ne javi biće streljan. Ovi što su ostali javili su se, tako se i moj brat javio i oterali ih u logor. Brat mi se zvao Laza Kostić. Njih desetinu je bilo koji su se skrivali, i rekli su - kad su se oni prijavili, ideno svi da se prijavimo, jedino je ispao najpametniji ovaj čika Žika Dekić, on je rekao - ja se njima ne dam u šake, ja njima ne verujem i tako je ostao, pet sinova mu je otišlo, i to su bili sve odrasli ljudi, punoletni. Nakon mesec-dva dana došli su ponovo, blokirali, pokupili i žene, po drugi put blokirali selo. Ja sam i dalje bio kod seljaka i čuvao ovce, gazda se zvao Stevan Nikolić, bila su dva brata, to je bila zadruga, Stevan Nikolić i Boža Nikolić i kod njih sam čuvao stoku. Kad sam uveče doterao stoku gazdarica mi je rekla kroz plač - oterali su ti majku Julu, dve sestre i brata. Najstarija sestra se zvala Gospava, a mlađa Desa, najmlađi brat Toma i majka Jula. Ja sam počeo da plačem, gde ću sad, brat mi streljan, majka oterana, gde ću sad, šta ću.
Došlo je naredjenje da ne sme niko da sakriva Cigane kod sebe u selu, ko se uhvati da sakriva Cigane biće streljan, i niko nije smeo da nas prihvati, pa više nije smeo ni mene da zadrži iako sam ja bio ceo dan po polju, ali nisu smeli da me drže, plašili su se da ih neko ne prijavi. Moja majka, kada su ih poterali, oni su morali da prođu tom ulicom pored mog gazde, i rekla je žandaru - mogu li ovde da navratim da javim ženi nešto, da pripazi nešto i žadru joj je dozvolio.
Ona je došla u dvorište, Srbi su poizlazili na ulicu, za njih je to bilo strašno, to se nikada nije desilo, oterali su ljude, sad i žene da ih pogube. Majka je ostavila kod strine Cice dve
-4-
hiljade dinara u srebrnjacima da mi da. Kad sam došao uveče počeli su da mi pričaju, ja sam plakao, hajde da večeraš, ja sam večerao, spremila mi torbicu sa hranom i dala mi novac što
je majka ostavila. Čika Žikin sin Pera je isto služio kod drugog brata, kod Andreje Nikolića, Steva i Boža su bili jedna zajednica, a Pera je služio kod strica. Došao je Pera i preko plota razgovaramo o toj situaciji, ali čika Žika je isto na vreme obavešten od tog čoveka, rekao mu — čika Žiko, gubi se gde znaš, pokupi tvoju porodicu i beži. U medjuvremenu kada je on oteran tamo sa muškarcima i nakon 4-5 dana se on vratio i nastavio da živi u selu sa svojom porodicom. Kad je čuo da će voditi žene i decu, on je pokupio svoju familiju i pobegao u toku noći. Peru su obavestili da ga kod čika Žikinog pobratima, koji je radio u opštini i koji je čika Žiku obaveštavao o svemu, njegova kuća je bila na kraju sela. Čika Žikin sin mi je rekao - Stevo, idemo gore kod Blage, tamo mi je otac i da bežimo po noći, da se ne nalazimo tu u blizini. Ja odem gore sa
njim, u štali je bio čika Žika, mrtva tišina, mrak, u to vreme nije bilo ni struje. Tu smo skupili, tu je bila i njegova sestra, bili su tu unučići, maja, čika Žikina žena, pa sestra jedna, pa druga. Preko noći smo otišli preko Leštana, poznavali smo taj teren, a čika Žika je planirao da ide kod neke familije u selo Dražanj kod Malog Požarevca, i tu smo se i smestili. Preko noći smo išli kroz Leštane, Ivanču, u Ivanči smo prenoćili kod nekih Cigana. Cigane u Ivanči niko nije dirao, u Leštanima isto Cigane nisu dirali, bio je dobar predsednik. Ovaj naš-predsednik Mirijevski je bio baksuz čovek, mrseo Cigane i on nije dobro protumačio. Oni su tražili Cigane po onom aktu, ali
su tražili Cigane čergare koji su bili stalno u pokretu nisu imali stalno mesto boravka, mi smo tu godinama živeli, ali on
- 5 -
je mrzeo Cigane i iskoristio je priliku da se osveti. Predsednik opštine se zvao Sreten Nikolić zvani "Prasetovina", iz Mirijeva.
Prenoćili smo u Ivanči i rano ujutro smo krenuli u Dražanj. U Dražnju sam imao nekog brata po ocu i tu me je on prihvatio. Kod njih su vladali četnici najviše, bilo je nešto malo partizana. Na moju nesreću, da ne budem kod kuće brat je imao neki klub i kaže mi - hajdemo Stevo da spremimo panjeve za zimu, i odemo. Moja strina je isto pobegla u Begaljicu, pa je čula za mene da se ja nalazim u Dražnju. Čula je da u Dražnju ima da se kupi gas, pa je ujedno došla to da kupi i da uzme mene i odvede u Begaljicu. U Begaljici su isto bili Cigani, ali ih niko nije maltretirao, terao, ali ja nisam bio tu i tako sam ostao. Ujutro rano je došla poljska straža sa jednim četnikom, a znali su tačno gde se ko nalazi, neko je prijavio. To je, izgleda, bilo sve namešteno, tu je bio jedan Ciganin, svinjski trgovac pa se poznavao sa čika Zikom, jer je on bio konjski trgovac, pa su se poznavali. Taj svinjski trgovac je mislio da čika Žika ima velike pare, pa mu je rekao - znaš šta čika Žiko, kad bi otišli u Grocku, tamo je bio srez, na saslušanje, onda bih vas pustili, i ako imaš para kod sebe, da ti ne bi uzeli oni ti ostavi kod mene, pa kad te puste ja ću ti vratiti pare, a on mu je odgovorio - majku ti tvoju, to je sve tvoje maslo, bolje neka oni uzmu, ali ti nećeš. Tako su nas pokupili i po noći nas odveli za Grocku peške. Ja sam mogao da pobegnem, ali sam bio naivan. Bilo nas je četiri odrasla muškarca, žene i deca, sve su nas pokupili, bilo nas je ukupno oko 20. Kad smo stigli u Grocku strpali su nas u zatvor, u zatvoru je bilo i četnika, bilo je i streljanih po nekoj kazni, ne znam šta su napravili. U zatvoru smo bili
- 6 -
oko desetak dana. To je bilo u oktobru mesecu. Ja, Pera i čika Žika smo išli, ključar nas pustao, da kupimo nešto od hrane. Novac koji sam dobio od majke je bio kod mene, nisu nas
pretresali kad smo došli u zatvor. Ključar nam je rekao - nemojte slušajte da bežite, vi ćete biti pušteni kući samo da vas saslušaju, i ja sam saznao šta imam da kažem. Nakon toga smo videli da su Nemci došli nose hleba, svakom po hleb i sprovode nas na brod, na pristanište u Grockoj za Beograd. U zatvoru nas nisu saslušavali, ni podatke nam nisu uzeli, ništa. Iz zatvora su javili nemačkoj komandi da ima grupu ljudi koja treba da se provede i čekali su priliku da nas probace. Kad smo došli na pristanište, brod je čekao, i tek sam tada video šta smo uradili. Kad smo došli brodom do savskog pristaništa onda su žene i decu odvojili na jednu stranu, a nas
četvoricu - ja, Pera, ćika Žika i njegov sinovac Dobrivoje, nas je čekao autobus nemački i prebace nas na Auto-komandu.
Milena Radojčić - u kom delu Je to bilo?
Kostic Stevan - u Kumodraškoj ulici, ta zgrada i sada postoji, to je bila konjušnica. Tu smo bili prvo prihvaćeni.
Milan Koljanin - koga ste tu zatekli?
Kostic Stevan - tu su bili Jevreji, kasarna je bila uvucena unutra, bio je zid napravljen od cigle a gore je bila žica i tu je bila nemačka straža. Tu nam nisu uzeli podatke.
Milan Koljanin - ko vas je prihvatio?
Kostic Stevan - Nemci, komandant logora je bio naš Beogradjanin, Švaba, ne sećam se njegovog imena, a po zanimanju je bio stolar, a radnju je imao kod Franše Deperea, a prijavio se kao Švaba. - Hraos se zvao.
-7-
U toj konjušnici, to sam doznao nakon 5-6 dana, dok se nisam upoznao sa Jevrejima, i oni meni pričaju da su tu bili Cigani, jmuzičari, sve moguće, i Hraos je pokupio, već ih je bio zakačio sneg, i mene je bio zakačio sneg, tu nas je zatekao švabski božić. Jevreji su mi pričali da su išli da rade na Sajmište da seku drva, Jevreji, žene i deca su bili na Sajmištu, a muškarci su bili na Auto komandi, ujutro su ih vozili na Sajmište na rad, a uveče ih vraćali. Tako sam doznao preko jednog čoveka da mi je tamo majka i sestra.
Nemaš ništa, samo vidiš slamu, srećom što je čika Žika imao seljačku ponjavu, koju je poneo sa sobom.
Milan Koljanin - koliko ste zatekli Cigana kada ste došli?
Kostić Stevan - nikoga nije bilo kad smo mi došli, sve je bilo prazno, oni su već bili deportirani.
Tu su bile velike table od vojničkih stolova, pa smo napravili kao kolibu, a unutra smo natrpali slame, a prolaz smo ostavili koliko da uđemo, pa smo vezali slamu u jednu balu, i kad udjemo unutra tu balu povučemo i zatvorimo ulaz, tako da je bilo toplo unutra. Nemac šeta po hali, puca u sijalice, bilo je veselo zbog božića, iživljavaju se. Sutradan su nam naredili da sve one grede koje su bile u štali kod konja - boksovi, da povadimo te stubove, isečeno i da nosimo u stražaru, tamo gde je smena straže da se loži vatra. Jesu bili neprijatelji, ali su prema nama bili
mnogo fini, daleko od finoće, ali su bili ljudi, nisu nas maltretirali kao Jevreje, njih su mnogo maltretirali.
Milan Koljanin - koliko je bilo Jevreja?
Kostić Stevan - to ne znam, veliki broj.
-8-
Milena Radojčić - da li su Jevreji bili u toj istoj konjušnici?
Kostić Stevan - ne, oni su bili u posebnoj zgradi, a u konjušnici smo bili samo nas četvorica, mi sa Jevrejima nismo imali nikakve veze, samo smo bili u istom krugu, bili smo
zajedno kad izadjemo napolje i kad ručamo.
Jednom prilikom mi vadimo te stubove, stružemo, nosimo i Hraos je sa tim bio zadovoljan i on nas prebaci ispod kujne, dole je bio jedan nagacin. Dole je bila slama, mi pro-
stremo ćilim, bilo je toplo, gore se loži. Bio je jedan prozorče koje je gledalo tačno na krug. Čujem ja noću, mesečina, beli se sve, Hraos viče, galama, ker laje, kad on sve Jevreje isterao napolje bose, samo u pidžamama, uzeo korbad i tera ih sve u krug a ker-vučjak trči za njima i cepa one koji padnu, tu je bilo starijih ljudi, oni nisu mogli da trče, mlađi su bežali. Trčali su jedno 5-6 krugova i onda su išli na spavanje, tu su bili samo muškarci, žene su bile na Sajmištu.
Jednog dana dodje taj Hraos, i nas je isto obilazio, od nas je uvek jedan bio dežuran od nas, uvek mora neko da bude budan da, kada se on pojavi u obilazak, da raportiraš koliko imaš na spavanju, upališ svetlo, svetlo nije smelo da gori, samo kad on naide onda se upali svetlo i raportira mu se. Sutradan je otišao gore u kujnu i poveo čika Žiku, kod šefa je otišao i rekao mu - ovim ljudima, četvoro ih ima, srpski govori, njima ćeš dati da jedu koliko hoće repete, hrana je
bila dosta dobra, a u krugu je bila kantina, tako da si mogao da kupiš šta hoćeš, ko god je imao pare mogao je tu da kupi,
Milan Koljanin - da li su u toj kantini mogli i Jevreji da kupuju?
Kostić Stevan - kako da ne, oni su i držali, njihov čovek - Jevrejin. Bilo je mesnatih proizvoda, kobasice,
-9-
salame, keksa, sve što je bilo potrebno za hranu i ko je imao pare mogao je sve da kupi, i tu sam pare i potrošio.
Hrana je bila dobra, bilo je pasulja, krompira, mešane makarone, hrana je bilo idealna, svi smo imali istu hranu, sva tri obroka, i mi i Jevreji, s tim što smo imali pravo
na repetu. Šef kujne je bio Jevrejin i rekao nam je kad god hoćemo repete da mu se obratimo, neki put nam je dovoljno hrane, neki put nije. Jevreji su držali kuhinju i oni su i kuvali, sve je bila njihova organizacija, samo što nisu imali slobode, maltretirali su ih.
Meni je jedan Jevrejin rekao da su tu bili Cigani, tu gde smo bili u toj hali. Jednog dana ih je pokupio Hraus i šta je ko imao od mizičkih instrumenata i da sviraju, šta ko zna. Tu su se oni iživljavali, smejali se, i taj Hraos dodje uzme instrumenat i udari ga po glavi, ko je šta imao od instrumenata bilo mu je slomljeno o glavu. U toku noći kamioni su došli, pokupili ih sve i njih je nestalo. Bilo ih je dosta, tu nije bilo samo muzikanata, bilo je i drugih zanimanja, bili su iz Mirijeva, iz Višnjice, cela Jatagan Mala, pa Marinkova Bara, Beograd i okolina, ne sva sela oko Beograda, samo one koje su prijavljivali, tamo gde je bio loš predsednik opštine, sve je od njega zavisilo. Iz Višnjice je bio loš predsednik opštine, Mirijevčani, iz Malog i Velikog Mokrog Luga nije bilo Cigana, iz Resnika su pokupili, Žarkovo je isto bilo pokupljeno, žene, muškarci, i nije bilo više. Oni su tu bili pogubljeni jedno mesec dana pre našeg dolaska, negde u oktobru mesecu, tu je bio i moj brat. Ja sam slučajno u toj slami naišao na prijavu od mog brata - Lazar Kostić, tu nadjem njegovu prijavu i njegov opanak, sećam se, on je malo gazio krivo, tako da sam poznao
njegov opanak.
- 10 -
Čika Žikin pobratim je preko Opštine napravio molbu da se on pusti, oslobodi on, njegov sin Pera i njegov sinovac Dobrivoje. Jednog dana on dobije to, to je išlo preko opštine, pa preko kvarta, pa preko kvarta ide u Ministarstvo Nedića koje je bilo zaduženo za to. Ta molba dolazi u Komandu logora da se pusti taj i taj, po imenu, sin, sinovac, itd.
Milena Radojčić - recite mi šta je to potvrda, da li da ste starosedeoci?
Kostić Stevan - ne, čisto samo dozvola da je slobodan gradjanin, ako vas neko sretne, vi pokažete potvrdu da ste slobodni, nema nikakve opasnosti za hapšenje, to je ustvari bio aus-vajs.
Milan Koljanin - kada su puštena njih trojica?
Kostić Stevan - nakon mešec-dva dana, negde u januaru mesecu 1942. godine, bio je zimski period kada su oni oslobodjeni, tako da sam sam ostao 1-2 dana i posle su ceo logor, mene su sa Jevrejima transportovali, Jevreja je bilo mogo.
Milena Radojčić - kako su vas transportovali?
Kostić Stevan - kamionima su nas vozili sve do Save, do mosta. Sava je bila zaledjena pa su bacali bale slame širine oko 4 metra, to je bilo kao neka vrsta skele i preko toga smo išli. Paviljon broj V je bio prazan i tu su nas smestili. Prešli smo preko zaledjene Save i ušli na glavnu kapiju, stražu na kapiji su držale ustaše. Logor je bio ogradjen visokom žicom, duplom, stražara okolo nije bilo, samo na glavnom ulazu, tu je bio i izlaz, na drugo mesto niko nije smeo da se
pojavi. Taj narod je bio izmučen, nije mogao ni da se kreće, nije mogao ništa da uspe. U logoru je bilo oko 500-600 Jevreja i ja jedini Ciganin sam bio medju njima. Preko jednog Jevreja sam saznao da mi je tu majka i sestre, pa sam njemu javio da ćemo mi da dodjemo na Sajmište, Jevreji su znali da se
- 11 -
selimo, da idemo preko na Sajmište. Jedan deo Jevreja je išao da čisti paviljon, da pripremi za preseljenje sa Auto-komande na Sajmište. I oni su pravili krevete na dva sprata, majstori Jevreji.
Pošto sam ja bio sam medju Jevrejima, ja sam zamolio mog komandanta logora - Jevrejina, preko njega mora sve da ide, ne sećam se njegovog imena, to je bio čovek srednjih godina, on je uvek kontaktirao sa Nemcima, obilazak, on je bio saradnik po svim pitanjima sa Nemcima, on je već bio na Sajmištu kada smo mi došli sa Auto-komande, nije bio iz naše grupe.
Na Sajmištu ih je bilo mnogo više nego na Auto-komandi - deca i žene, muških nije bilo. Naš paviljon je bio unutar logora ogradjen žicom, i bio je postavljen stražar. Razmak izmedju muškog i ženskog paviljona je bio oko 20 metara. Kuhinja je bila u centru logora. Žene i deca su bila u paviljonu br. I, II, III, a mi smo bili u paviljonu br.V.
Zamolio sam komandanta logora Jevrejina, pošto mi je tu bila majka i sestre, da predjem kod njih pošto sam sam medju Jevrejima. On me je pitao ko mi je tamo, ja sam mu rekao po imenu, sve sam podatke dao, on je proverio, prihvatio, pitao je nemačkog komandanta logora, i on se isto zvao Hraus, drugi Hraus, tako da me je Jevrejin prebacio u paviljon br.II, Pun paviljon je bio dece, starijih žena. I u tom paviljonu su bili isto kreveti na sprat, zatim su bile dve velike peći zidane kao sobe, tu su se cele cepanice ubacivane, navodno smo se grejali, ali smo se pomrzli svi.
Milena Radojčić - da li ste se tako i u paviljonu sa Jevrejima grejali?
Kostić Stevan - ja sa Jevrejima nisam ni noćio, u toku dana sam sve regulisao i bio prebačen u paviljon br. II.
- 12 -
Milan Koljanin - kada je to bilo?
Kostic Stevan - to je bilo u januaru mesecu.
kada sam ja došao majka i sestre ne da su bile pune vašiju, nije bilo parče tekstila da nije bilo vaši. Mi na Auto-komandi nismo imali vaši, tamo je bilo parenja zbog vaši. Kad sam tu došao, šef logora Jevrejin me postavio da budem nadzorni organ za higijenu i da pripazim na kujnu, da kontroliše šta se kod sprema i da održava higijenu u paviljonu br. II, Ciganskom. Mi smo imali sestru-bolničarku u našem paviljonu, Jevrejku, koja se zvala Matilda. Ja nisam uopšte spavao sa majkom, nego sam spavao na stolu u ambulanti, unutra je bilo posebno odeljenje za ambulantu, bili su boksovi, tu su bili i neki magacini. Za nas je magacin bio u istom paviljonu, tu donesu hranu, ja tu spremam. Iz centralne kuhinje donesu hranu u to odeljenje, oni stanu u red, dobije parče proje i iz velikih kanti se deli hrana. Hranu sam ja delio se još jednim dečkom, on se zvao Mija, bio je iz Resnika, ja sam njega zamenio pošto je bio bolestan, ja sam zdraviji bio, stalno sam se kretao, morao sam da određujem ko će da radi, ovi koji su bili zdraviji, koji su mogli da ustanu, tu je bilo šlogranih, nepokretnih, pa mokre, higijena se morala održavati. Ova sestra Jevrejka je bila sa mnom, a ja sam određjivao redare od ovih koji su bili pokretni. Bio je jedan mladić i još neke žene koje su bile jače, naredim da se, ako je neko umro, stavi u ćebe, iznese u krečanu i baci. Prema Savi je bila krečana van ograde, tu je bila jedna kapija da ne bi išli okolo, tu nije bilo ni straže, i na tu kapiju smo iznosili one koji su umrli i bacali ih u tu krečanu. Pored te krečane nije niko bio. Jedan od zatvorenika je bio zadužen da te umrle posipa sa krečom, krečana je bila ogromna.
- 13 -
Preko dana, po noći umru deca, žene po 5-6, neki put jedno, dvoje, neki put deset. Ujutro se čuju da kukaju, neko od familije, onda jave, sestra dođe, utvrdi smrt i onda se nosi.
Milena Radojčić - da li je šef logora, Nemac, dolazio u obilazak vašeg paviljona?
Kostić Stevan - dolazio je svake srede, jer su sredom dolazile molbe, samo je tada dolazio, nisu nas prozivali. Sredom je naredim da svi sidju dole, javi mi šef, a znao sam i ja sam, znalo se u koje vreme te molbe dolaze i čitaju se, svi mora da ustanu i da se napravi slovo "P". To se sve deša-
valo u tom ciganjskom paviljonu, tu je dolazio šef logora, Nemac, zatim njegov pomoćnik Jevrejin, tumač i ovaj tumač čita molbe, na primer - Janković Mirjana sa ćerkom tom i tom, sa sinom tim i tim, toliko godina ima, sve podatke pročita, i ona se odmah odvaja, ona se javi - ja sam, ova sretna, kukaju od radosti. Neke srede dodje po 5-6 molbi, 10, to se molbe skupljale, nisu pojedinačno čitali, u vladi Nedića sa prikupljali te molbe i onda su slali u logor, po 10-15, 20, kako kad. Ja sam tada morao sve da pripremim, postavim da bude tišina, mir, kad on udje, ker je sa njim, pratnju nije imao, samo je
bio komandant i tumač Jevrejin, on stoji, čita, uvek je imao mračne naočare, nosio je štapić, ker je pored njega, oficirsku je uniformu imao, on je bio Gestapo-policajac.
Kod sestre-bolničarke sam bio preko celog dana, obilazio kujnu, pripreman, samo je ručak bio, doručak i večera nisu bili, samo jedan obrok i on se delio izmedju 12 i 13 časova. Jevreji su nam donosili hranu do vrata, vrata su bila uvek otvorena, moglo se slobodno šetati. Naš paviljon nije bio ni ograđen, samo je muški bio ograđen, paviljon br.V, gde su bili Jevreji, samo je on bio ograđen unutar logora, a
ovaj je bio slobodan, smelo se ići i do centralne kujne, svu-
- 14 -
da, sem što se nije smošlo ići u muški jevrejski logor. I žene Jevrejke su se šetale, šetale decu, one su bile u ostalim paviljonima, bilo ih je dosta. To su bile super dame, bile su lepo obučene, nosile su pantalone, čizme žute, jakne kožne, deca negovana, kolica. Njihova kujna je bila odvojena od naše, dobijali su mleko u prahu.
Ne sećam se da je bilo neko prihvatilište za bolesne.
Milena Radojčić - WC da li su bili u paviljonu ili izvan.
Kostić Stevan - izvan paviljona prema žici, xxxx iza II paviljona, svaki paviljon je imao svoj WC. Nle sećam se da li smo unutra imali vodu za piće. Preko noći nismo bili zaključavani, ni straže nije bilo, nije bilo potrebno, žene su bile nesposobne da nešto pokušaju, sve je bilo živí leš. Jedino san ja malo isgledao na mladića jer sam se dobro hranio kao šef kujne.
Jednom prilikom, ostala je polovina, svi su otišli, ja sam se demoralisao, ostavio ih sve i nisam hteo da slušam, izašao sam u kujnu. Tamo su čitali i moja sestra starija - onej čita - Kostić Jula sa ćerkom Gospavon i sinom Stevanom, sinom Tomislavom, čitaju sve podatke, majka je bila izgubljena, seljanka, prosta šena, sestra je muvala majku i kaše joj - pa mi smo, pa to nas zovu, i mi ćemo da se oslobodimo. Ona onako zbunjena trči prema kujní i mene zove, kaže - Stevo,
žuri, stigla nam molba, a ja, krako sam od radosti potrčao, a na vrata slučajno naiđje jedna Jevrejka jadna, nosila je mleko u konzervi da greje detetu, a ja, kako sam od radosti jurio,
-15-
zakačim ženu i oborim joj mleko. Kad sam došao, mi zadovoljni, plačemo od radosti, a ova Jevrejka prilazi - Stevo, blago tebi, ideš na slobodu, poče da plače, sestra-bolničarka Matilda.
Milan Koljanin - da li se sećate kada je to bilo?
Kostić Stevan - bilo je negde marta meseca.
Milena Radojčić - da li ste vi tamo videli Dekića?
Kostić Stevan - ne, nisam ga video, on je pre otišao, on je bio sa babom, i ja se čudim kako je on ostao živ, njemu su bili promrzli prsti i bio je sav šugav od vaši, bio je samo
leš od njega.
Dobili smo aus-vajs i uveče krenemo preko leda isto, par nas je bilo, još neka žena je bila puštena, i stignemo uveče kući. Za mene je molbu pravila snaja, od mog najstarijeg brata žena, ona je imala bebu, i sreća u nesreći, kad su kupili žene u ono vreme, pa se jedan žandar smilovao na to dete i nju, ami smo na kući imali drvene kapake-šalone, i on joj rekao - ti mladice ostani unutra, a ja ću da zaključam, stavim katanac, a ključ ću ti ostavin tu. I tako je ona nama
spasla život, meni, majci, mojoj braći i sestri, ta moja snaja je pravila molbu za nas.
Kad smo došli kući, snaja nas nije ni očekivala, uvek je je lagao onaj što je bio u opštini ćata, on je pisao melbe, i on je bio lopov, uzimao pare, te danas, te sutra, ali, ipak, nas je spasla. Snaja je odmah stavila vodu da provri, odeću je bacila na sneg, okupali smo se, dala nam ono što je se zatekle da obučemo i legli smo u krevet. I tako se sve to, ipak srečno završilo.
- 16 -
Milena Radojčić - znači, negde u martu 1942. godine ste izašli iz logora?
Kostić Stevan - da, u martu mesecu 1942. godine.
Milan Koljanin - koliko ih je iza vas ostalo tamo?
Kostić Stevan - iza mene ne znam. Bila je jedna Ciganka iz Mirijeva, jedino je ona ostala, za nju nije imao ko da piše, ostala je ona i njena zaova ili snaja, znam da su dve žene ostale i dvoje dece iz Mirijeva, za njih niko nije pravio molbu, i tek kasnije sam čuo da se gasna komora za Cigane koristila, jer su to bili oni pravi Cigani, ti skitači, jer za njih nije imao ko da se stara, i oni su pogubljeni. 1942. godine se pričalo da su oni Cigani, koji su ostali u logoru, uništeni u gasnoj komori, jer o njima nije imao ko da se stara.
Milan Koljanin - to su bili Mirijevci, a koliko je ostalih Cigana ostalo u logoru?
Kostić Stevan - nije mnogo, negde do stotinu. Ja sam u pretposlednjoj grupi pušten, tako da mislim da ih je mali broj ostao.
Milena Radojčić - od ovih što su bili sa Vama na Sajmištu, da li znate nekog ko je danas živ, imena da nam kažete i podatke gde se nalaze?
Kostić Stevan - Pera Dekić, on je živ, u Mirijevu stanuje.
Milena Radojčić - da li su Vaše sestre žive?
Kostić Stevan - Jesu, Gospava i Desanka, one su u Sapcu.
Milena Radojčić - da li imate nekog još od Vaših živih?
Kostić Stevan - imam brata, on je mlađi od mene, on je ovde.
- 17 -
Mogu da porazgovaram sa njim, on je bio živ leš kada sam ja došeo u taj paviljon, ne verujem da li se ičeg seća, on je bio dete, on se nije kretao, samo je ležao i kukao za hlebom.
Više se nikog ne sećam, ove što sam znao oni su pomrli.
Milena Radojčić -- kako ste nastavili život, pošto ste posle bili hapšeni na Banjici, šta ste u selu radili do Banjice, da li su vas dirali?
Kostić Stevan - nisu me dirali.
Milan Koljanin - šta je bilo sa predsednikom opštine?
Kostić Stevan - ostao je živ, bio je predsednik opštine do oslobođenja. Mene nije uznemiravao kada sam se vratio, izvinjavao mi se, krio se, malo se ustručavao, bilo mu je neprijatno. Posle rata ga niko nije teretio, nije imao ko da to potera i ko je mogao da dokaže da je to njegova inicijativa bila. On je postupio po onom aktu, on je bio seljak, nije taj akt razumeo, nije protumačio koji su to Cigani. Ti Cigani su bili domoroci, imali su svoju zemlju, kuću, bili su zanatlije, trgovci, zemljoradnici, kod seljaka su radili, pošteno su radili i pošteno živeli.
Milena Radojčić -- šta ste radili kad ste izašli iz logora?
Kostić Stevan - i dalje sam radio kod seljaka.
Milena Radojčić - ispričajte kako se desilo to da ste uhapšeni i odvedeni na Banjicu
Kostić Stevan - posle kapitulacije Italije, 1943. godine, negde u to vreme, bila je kriza za drva. Na Adi kod Velikog sela, preko puta Pančeva, smo sekli drva, spremali ogrev za zimu. Bila je jesen, toplo vreme, i jedan se četnik napio,
-18-
pucao je iz puške i jedan metak zaluta i pogodi kabinu broda koji je bio na Dunavu. Kapetan broda javi Gestapou, Gestapo preko noći blokira celu Adu, a ja sam tu čuvao drva, žena je
otišla uveče da bi sutradan došla sa jednim seljakom da na preveze drva, njemu pola, neni pola. Mislio sam da čuvam drva, jer ako niko ne čuva, preko noći dođu seljaci-špekulanti oteraju drva i prodaju. Čuvao sam ta drva, kod sebe sam imao sekiru, naložio vatru, sakupše se oko vatre svi koji čuvaju drva, tu se spava. Ujutro me neko muva - los, los, pomislio sam da sanjam, medjutim, kad me udario malo jače čizmom, ja otvorim oči, bila je mesečina, i vidim pred sobom Nemca koji viče da ustanem. Kad sam ustao video sam puno vojske-Gestapo, pokupiše nas sve, u kolonu i krenemo prema Beloj steni, prema Višnjici, kamioni nisu mogli ići dalje od Bele stene. Postrojili su nas sa onim alatom, neko je imao testeru, sekiru, bilo je oko 30-40 ljudi, to su bili ljudi iz okolnih sela, Višnjice, Malog Mokrog Luga, Mirijeva. Došli smo do Bele stene, strpali nas u kamione i odveli nas kod stare centrale, tu je bio neki magacin ograđen u žicu i nabiju nas u njihove bunkere koji su bili prazni a imali su po dva sprata. Čekali su veče da padne, onda nas postroje u kolonu i pešice sve do Banjice, išli smo preko Terazija, sa strane su išli Nemci na biciklama, prolaznici nas zapitkuju ko smo, odakle smo, mislili su da su partizani, a svako je svoj alat nosio. Kad smo došli na Banjicu, bio je pripremljen jedan veliki sto, 2-3 zapisničara, srpski su govorili, po redu smo došli, uzeli nam podatke, odatle smo išli u kupaonu, odelo smo bacili na parenje zbog vaši, vaši nije bilo, na kupanje, šišanje, i kad smo sve to završili onda nas prebace, bilo je i Talijana dostre. Smestili su nas u jednu baraku koja je sva bila namazana se katranom, baraka je bila u dvorištu logora, drvena baraka, svaka je bila posebno za-
- 19 -
gradjena žicama i tu nije moglo da se spava, svaki je čučnuo pored zida. Tu smo bili 5-6 dana, i stalno su dolazili. Bio je jedan Talijan i on je sa Nemcima dolazio u kontrolu i sa njima razgovarao. Sin predsednika opštine Višnjica se zauzeo, oni su mislili da smo mi partizani i sva sreća da pronadju tog četnika koji je pucao i tačno su utvrdili da je onaj kuršum što je pogodio kabinu broda iz tog oružja. Pronašli su ga u selu. Onda su utvrdili da to nisu partizani, dali su svi podatke, proverilo se, videli su da smo radili na seči drva, a pronašli su ko je pucao. Posle toga su nas pustili uveče, dobili smo aus-vajs i ja sam peške preko Voždovca došao uveče kući. Kapaci na kući su bili zatvoreni, ja sam lupao, oni su mislili da se nikada neću vratiti, jer je na Banjici bilo opasno, ko dodje u logor na Banjicu više mu nije bilo spasa.
Milena Radojčić - da li ste posle otišli u partizane
Kostić Stevan - ne, mobilisan sam posle oslobodjenja. 1943. godine u IX mesecu sam u vojsku otišao. U KNOJ-u sam bio dve godine ovde u Beogradu, to je bila I beogradska brigada KNOJ-a, od tada se i osnovao KNOJ 1944. godine. U ulici Moše Pijade je bila škola, tu smo bili 6 meseci, tu je bio ceo beogradski srez, tu je osnovan Korpus, neko je otišao na front, neko je ostao u KNOJ-u. Ja sam celo vreme bio u Beogradu.
Potpis: Kostić Stevan
Svedočenje Stevana Kostića, transkript
Svedočenje Stevana Kostića, dato istoričarki Mileni Radojičić 1986, u sklopu istraživanja o logoru na Sajmištu. Arhivska signatura objavljena u "Nemački logor na beogradskom Sajmištu 1941-1944", Mr Milan Koljanin, Institut za savremenu istoriju, biblioteka "Stradanja i otpori", Beograd 1992.
PDF fajl, download na dnu strane. Svedočenje je u Istorijskom arhivu grada Beograda (IAB), na magnetofonskoj traci, i u transkriptu koji ovde objavljujemo. Sig: IAB ZRP MG 4807/MG-913
Kontakt: Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu - CIEH, tel: +38163247856, e-mail: [email protected] web: www.cieh-chre.org
* Svi delovi ovog web-sajta i projekta predstavljaju autorsko delo i intelektualnu svojinu autora, partnerskih organizacija i kompanija čiji se programi i licence koriste na sajtu, i kao takvi uživaju zakonsku zaštitu te ih niko treći ne može koristiti u bilo kojoj formi ili obliku bez izričite saglasnosti autora. (To se posebno odnosi na koncepte, metode i elemente strukture web sajta, baze podataka, mape, izložbi, tekstova i vizuelnih materijala ali ne isključuje i sve ostale derivate i autorska prava koji iz njih proističu.) Upotreba publikacije je regulisana Creative Commons licencom navedenom na publikaciji, čiji je preuzimanje dozvoljeno.