Jadovno

Logor Jadovno (Velebit)

Tvorac logorskog sustava Gospić-Velebit-Pag bio je Eugen Dido Kvaternik. Na tome je počeo raditi prvih dana lipnja 1941. godine, odmah po povratku iz Berlina, gdje je imao razgovore u Glavnom uredu SS-a. Logorski sustav Gospić-Velebit-Pag bio je pod neposrednom operativnom nadležnosti Župskog redarstvenog ravnateljstva u Gospiću. Za ravnatelja je Dido Kvaternik postavio Stjapana Rubinića i 18. lipnja ga je uputio iz Zagreba u Gospić s nalogom da mora osnovati logor u Jadovnom i vršiti privremeni nadzor nad logorom u Pagu. Lokaciju u Jadovnom izabrali su Jurica Frković, prvi ustaški povjerenik za Liku i veliki župan za Gacku i Liku i Juco Rukavina, prvi zapovjednik Ustaške vojnice koji su kao domaći ljudi i sudionici Velebitskog ustanka iz 1932. vrlo dobro poznavali lokacije na Velebitu.

Selo Jadovno smjestilo se u dubokoj šumi Velebita, na kilometar i pol dugom proplanku na 805 metara nadmorske visine, 16 kilometara sjeverozapadno od Gospića. Sam smještaj logora bio je u dubokoj velebitskoj šumi, na nadmorskoj visini od 1.200 metara, 6.5 kilometara udaljen od najbližeg sela Jadovna, na nepristupačnom terenu na proplanku Čačić dolac površine 90X180 metara. Izolacija logora bila je potpuna, a za razliku od ostalih logora u NDH u Jadovno nikada nije došao niti jedan paket niti je iz Jadovna ikada itko primio kakvo pismo. Iako je u više navrata Židovska bogoštovna općina u Zagrebu pokušala dopremiti pakete i za to je dobila i dozvolu vlasti NDH, niti jedan paket u Jadovno nikada nije stigao. Izolacija logora bila je potpuna i nikada nitko, osim visoko pozicioniranih ustaša, nije imao pristup ovome logoru.

Glavni sabirni i tranzitni centar za logor Jadovno bila je stara kaznionica gospićkog suda. U njoj je, obično bilo između 2000 i 4000 zatočenika. U kaznionici su se obavljala preslušavanja popraćena raznovrsnim torturama. Ondje se odlučivala sudbina zatočenika: direktno u smrt ili u logore na Pagu, Jadovnom ili na Ovčaru- nekadašnje poljoprivredno imanje kod Gospića pretvoreno u sabirni i radni logor. Zatočenici koji su bili određeni za Pag odvođeni kamionima do Baških Oštarija ili Karlobaga, gdje su ih preuzimali pripadnici 13. ustaške bojne koji su pod zapovjedništvom ustaše Ivana Devčića Pivca bili nadležni za logore Slana i Metajna na Pagu. Bilo je i zatočenika koji su put od Gospića preko Baških Oštarija do Karlobaga morali propješačiti. Takvih je malo došlo do Karlobaga, budući da su ubijani usput velebitskim jamama. Zatočenici koji su iz kaznionice otpremani u Jadovno obično su kamionima dovoženi do sela Trnovca, a odatle su morali 12,5 kilometara propješačiti do logora Jadovno. Često su zatočenici i čitav put od 23,5 kilometara od Gospića do logora Jadovna morali propješačiti uz fizičko maltretiranje. O tome postoje i iskazi svjedoka koji su živjeli u selima ispod Velebita i koji su gotovo svakodnevno ljeti 1941. godine viđali zatočenike (dobro i loše obučene i odjevene) koje su u kolonama išle prema Jadovnom.

Prvi logoraši koji su stigli u Jadovno 24. lipnja 1941. godine bili su zagrebački Židovi. Oko 200 njih dopremljeno je iz Zagreba u Gospić. Njih oko 30 izdvojeno je iz zatvora u Gospiću i odvedeno na Velebit na prostor Čačić dolca. Njihov glavni zadatak bilo je opasivanje žicom toga prostora. Nakon nekoliko dana počele su pristizati brojnije grupe. Za ustaške stražare postojale su dvije barake, a zatočenici su prvih dana spavali pod otvorenim nebom. Tek kasnije su sami sebi smjeli izgraditi nadstrešnice prekrivene jelovinom i paprati pod koje je prema istraživanjima Đure Zatezala moglo stati između 20 i 30 ljudi (pod svaku pojedinu). Zatočenici su bili raspoređeni po nacionalnostima: posebno Židovi, posebno Srbi, a posebno malobrojni Hrvati. Židovi su bili smješteni u zapadnom dijelu logora u duljini od 50 metara, Srbi u sjeveroistočnom i južnom dijelu logora u dužini od 130 metara, a Hrvati do Srba u dužini od 20 metara. Logor je bio veličine 170X90 metara, okružen dvostrukim redom žice visoke i do četiri metra. Na ulazu u logor oduzimao se sav preostao novac i stvari. Istraživač Franjo Zdunić Lav pobrojao je točno 55 logoraša koji su prije likvidacije logora Jadovno premješteni u druge logore ili pušteni kućama: 31 logoraš hrvatske nacionalnosti (od kojih je 10 pušteno kućama, a 21 je premješten u druge logore), 10 zagrebačkih židovskih mladića koje je ustaški poručnik Janko Mihalović, njihov školski prijatelj, izvukao iz logora radi potrebe čišćenja gospićkih ulica i od kojih su trojica preživjeli rat kao partizani, pet Srba iz okolnih podvelebitskih sela koji su se spasili bijegom i desetak logoraša koji su na intervenciju pušteni kućama. Logor Jadovno postojao je oko dva mjeseca, a život u njemu zasnivao se na napornom i iscrpljujućem radu. Hrana je bila mizerna, nešto graha i vruće kaše, jednom na dan. Noći su bile nesnošljive zbog vlažnosti šume i vrlo niskih temperatura. Nakon dva uspjela pokušaja bijega i jednog neuspjelog, radovi izvan žice bili su dokinuti, a logoraši su prepušteni okrutnoj sudbini radeći na besmislenim poslovima koji su vodili samo većoj iznurenosti i bespomoćnosti.

Kapacitet logora bio je između 1500 i 2000 logoraša. U srpnju 1941. godine logor je bio prenatrpan i brojao je oko 3000 logoraša. Logoraši su u logor Jadovno pristizali iz najrazličitijih dijelova tadašnje NDH (od istočne Bosne do Hrvatskog zagorja). Logoraši su likvidirani izvan samog logora, najvjerojatnije kod jame ispod Grgina brijega (oko 1,5 kilometara od logora), ali i u ostalim obližnjim jamama i vrtačama. Ustaše su nedugo nakon dolaska 165 zagrebačkih židovskih omladinaca iz Danice bacili njih 155 u jamu na Grginu brijegu. Nakon što su ih povezane žicom bacili u jamu, ustaše su za njima bacali i rućne bombe. Na stratištima Jadovnog ubijena su 73 pravoslavna sveštenika - svaki treći likvidirani sveštenik SPC u NDH. U neobilježenim jamama počivaju i kosti episkopa gornjokarlovačkog Save Trlajića i mitropolita sarajevskog Petra Zimonjića, sa kojima su se ustaše posebno brutalno obračunavale. Ekshumacija nikada nije obavljena, a žrtve sahranjene.

Đuro Zatezalo je broj žrtava procijenio na najmanje 40.123. Od broja 40. 123 njih 32.103 stradali su u Jadovnom, a 8.020 na području Slane i Metajne. Prema Zatezalovom mišljenju njih 38.010 bili su Srbi, a 1.998 Židovi, 88 Hrvati, 11 Slovenci, 9 Muslimana, dva Mađara, dva Čeha, jedan Rus, jedan Rom i jedan Crnogorac. U poimeničnom popisu žrtava logora Jadovno Zatezalo je pobrojao 10.502 žrtve Od popisanih 10.502 njih 9.663 bili su Srbi, 762 Židovi, 55 Hrvati, 9 Muslimani, 8 Slovenci, 1 Mađar, 1 Čeh, 1 Rus, 1 Rom i 1 Crnogorac. Franjo Zdunić Lav, stanovnik Gospića 1941., u djelu „Kotar Gospić i kotar Perušić u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945“, na osnovu vlastite spoznaje i procjene, govori da je u kompleksu logora Jadovno-Velebit -Pag ubijeno više od 37.000 ljudi. Fikreta Jelić Butić u djelu „Ustaše i Nezavisna država Hrvatska“ piše o 30.000 do 48.000 ubijenih, a Ljubo Boban prenosi navod iz Vojne enciklopedije Jugoslavije koji kaže da je u logoru ukupno ubijeno 72.000, a na samoj Šaranovoj jami 35.000 žrtava. Dragan Cvetković iz Muzeja žrtava genocida donosi podatak da je u Jadovnom stradalo između 15.300 I 15.900 ljudi, od toga 1.800-2.000 Židova i 13.400 -13.800 Srba. Ivo Goldstein smatra da je najbliža istini brojka od 28.700 uhićenih koju je Iliji Jakovljeviću izrekao Stjepan Rubinić u vrijeme zatočenja u Staroj Gradišci sredinom rata. Ako se od te brojke oduzme broj od 4.000 ljudi koji su iz Gospića otišli krajem kolovoza nakon rasformiranja logora, onda je najbliža istini brojka od 24.000 žrtava koje su nestale na Velebitu, na Pagu i u Gospiću. Među njima je najmanje 2.500 Židova iz čitave NDH.

Tekst je nastao na temelju knjige prof. dr. Ive Goldsteina, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001., str. 293-301, knjige S. Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, Zagreb 2007. i knjige Đ. Zatezalo, Jadovno, kompleks ustaških logora, Beograd 2007., knjiga I i knjiga II.