Kaznionica Okružnog suda u Gospiću
Kaznionica Okružnog suda u Gospiću poznata je kod starijih mještana Gospića pod nazivom Gericht (njem. sud). To je velika zgrada veličine 130X150 metara na dva kata. Krila zgrade su međusobno povezana i zatvaraju dvorišni prostor s bunarom u sredini. U prednjem, zapadnom dijelu zgrade bio je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije smješten sud, javno pravobraniteljstvo i gruntovnica. Ostala tri krila činila su kaznionicu. Do 20. svibnja 1941. Talijani su u sjevernom dijelu zgrade držali zarobljene oficire Jugoslavenske vojske, a nakon toga vremena ustaše su preuzeli čitavu zgradu i manjim dijelom ga koristili kao kaznionicu, a većim dijelom kao tranzitni logor. U dokumentima ova se zgrada naziva Koncentracioni logor Gospić. Nakon zadržavanja u zgradi Okružnog suda zatočenici su slani u logore Jadovno, Slana ili Metajna. U logoru je prema pisanju Đure Zatezala moglo boraviti između 2.500 i 3.000 ljudi, ali se logor svakodnevno praznio odvođenjem zatočenika u logor Jadovno ili na Pag te se punio novim zatočenicima koji su pristizali transportima iz čitave NDH. U Kaznionici Okružnog suda u Gospiću prema iskazima svjedoka i pisanju Đure Zatezala svakodnevno su vršena mučenja i maltretiranja zatočenika. Zapovjednik logora u Gospiću bio je ravnatelj Župskog redarstvenog ravnateljstva u Gospiću Stjepan Rubinić, a upravitelj kaznionice u Gospiću bio je Milan Staraček.
Tekst je nastao na temelju knjige Đ. Zatezalo, Jadovno. Kompleks ustaških logora, Beograd 2007., knjiga I., str. 105-112.
Sabiralište na željezničkoj stanici u Gospiću
Svakoga dana je na željezničku stanicu u Gospiću dopreman veći broj zatočenika. Ustaše su stoga prostor na kojem se izvršavao utovar i istovar stoke ogradili drvenim plotom i bodljikavom žicom u visini od dva metra u koji su u kratkom periodu mogli smjestiti između 500 i 700 ljudi. Ondje su u prvo vrijeme ustaše popisivali pristigle i dijelili ih po nacionalnostima na Srbe, Židove i Hrvate. Njih je ondje prihvaćao i vršio popisivanje ustaški natporučnik Janko Mihalović, upravnik za političke zatvorenike u kaznionici. Odande su zatočenici odvođeni u logor Ovčaru ili u prostor kaznionice, a jedan dio njih je direktno odvođen u logor Jadovno ili u logore na Pagu Slanu i Metajnu. Ukoliko u sabiralištu na željezničkoj stanici nije bilo mjesta, odnosno ako nije bilo mjesta ni u ostalim gospićkim sabiralištima (Ovčara i kaznionica), a nije se moglo organizirati odvođenje zatočenika u udaljenije logore na Pagu ili na Velebitu, novopristigli zatočenici su odvođeni u pojedine zgrade u gradu Gospiću.
Tekst je nastao na temelju knjige Đ. Zatezalo, Jadovno. Kompleks ustaških logora, Beograd 2007., knjiga I., str. 154-155.
Zbirni logor Ovčara
Tijekom lipnja i početkom srpnja na područje Gospića su željeznicom i kamionia stizali brojni transporti sa zatočenicima iz čitave NDH. Prostor kaznionice Okružnog suda gdje su zatočenici isprva odvođeni nije mogao prihvatiti sve novopridošle, pa je tako osnovan još jedan zbirni logor udaljen oko 3,5 kilometara od kaznionice, na lijevoj obali rijeke Novčice, na udaljenosti od oko 250-300 metara od spomenute rječice. U sistem logora Ovčara uključene su tri štale trgovca Matije Maksimovića dimenzija 30X10 metara u kojima je Maksimović prije rata držao ovce, krave i konje. Zapovjednik logora Ovčare, kako su sami zatočenici nazvali ovaj logor, bio je Dragutin Pudić Paraliza, a logor su čuvali ustaše 17., 22. i 23. ustaške bojne kojima je zapovijedao Juco Rukavina. Ovaj je logor osnovan početkom srpnja 1941. Obuhvaćao je površinu od 80X50 metara koja je bila okružena bodljikavom žicom visine 4 metra. Unutarnji prostor bio je ograđen zidom visine 2 metra i unutar njega su bile smještene Maksimovićeve štale. Prema Zatezalovim istraživanjima unutar zidom ograđenog prostora nalazii su se silos, cisterna i betonirano gnojište, a izvan njega, na sjeverozapadnoj strani, jedna stambena zgrada u ruševnom stanju, dok je na južnoj strani bilo još jedno betonirano gnojište. U Ovčari je prema pisanju Đure Zatezala boravilo dnevno između 1.000 i 1.600 zatočenika, od kojih je jedan dio izvođen na poljske radove. U Ovčaru su zatočenici dovođeni sa željezničke stanice u Gospiću u kamionima ili su dolazili pješice, a iz nje su odvođeni put Jadovna ili na Pag.
Tekst je načinjen prema Đ. Zatezalo, Jadovno. Kompleks ustaških logora, Beograd 2007. knjiga I., str. 152-153.
Lokacija logora Stupačinovo. Logor je formiran početkom jula 1941. godine, kada je prostor kaznionice u Gospiću postao nedovoljan za prihvat velikog broja zatvorenika. Žrtve su u logor dopremane uglavnom pješke iz logora Gospić ili direktno sa željezničke stanice u Gospiću. Nazvan je po istoimenom selu kod Baških Oštarija nedaleko od saobraćajnice Gospić - Karlobag.
Milan Muhar "Mićun"
...Jednoga dana ujutro izađem na ulicu i vidim da preko mosta rijeke Novčiće prolazi mnogo kamiona punih ljudi i kada je nekoliko kamiona došlo u blizinu gostione Čorak, vidim da mi nekoliko ruku iz kamiona maše. Bilo mi je jasno da su to zatočeni komunisti iz Zagreba, koje sam mnoge poznavao. Odmah sam rekao Juri Čorku da uzme svoj motorkotač i da ide tražiti druga Jakova sve do Metka, sa time da mi pošalje oko 50 naoružanih braca obučenih u civilna odjela. Jure je uzeo motorkotač i odmah otišao u pravcu Metka, a ja sam uzeo pušku obavijestio Matu Svjetića i Ivicu Arala, da odmah uzmu puške i da idemo sva tri na željeznički kolodvor, gdje smo došli i vidjeli preko 7000 ljudi. Na posebnom su ograđenom mjestu napravljena dvoja vrata a to je bio logor za komuniste i Židove, kojima je bilo namjenjeno strijeljanje. Kako su jedna vrata logora bila do glavne ceste, to sam otišao k tim mladim ustašama i rekao im, da su to sve pošteni Hrvati i da su greškom pohapšeni i da ću ih povesti u Gospić, saslušati ih i većinu od njih pustit kućama, a ako bude netko kriv da ću ga vratiti natrag u logor. Ti mladići su meni nasjeli i složili se da puste tih oko 80 ljudi i žena da idu sa mnom u Gospić na saslušanje. Onda sam ušao u logor i povezao se sa drugaricom Ankom Butorac članom CK Hrvatske, Mirkom Bukovcem također članom CK Hrvatske koji je bio 10 godina na robiji a kojega sam također dobro poznavao i sa njima je bila drugarica Maca Gržetić za koju sam znao da je član partije ali nisam znao jeli član CK ili nije. Rekao sam im kako sam prevario ustaške stražare i da ću ih moći izvesti iz logora i da ćemo brzo skrenuti prema Divoselu kroz Obradović Varoš. Svi troje mi je odgovorilo da se moraju savjetovati sa sekretarom partijske organizacije i čuti što će reći rukovodioc logora. To su bili sve komunisti. Kada su se oko 20 min vratili Anka, Mirko i Maca rekli su mi da se sekretar partijske organizacije ne slaže sa bijegom i da sumnja da bi ja mogao biti agent provokator ili pavelićev špijun. Sekretar je bio Zvonko Svetličić koji je bio činovnik elektre a bio je uhapšen i 5 god. robije suđen. Zatim je bio u logoru Marijan Krajačić i više odgovornih komunista. Nakon tog odgovra, mislim da mi u životu nikad nije bilo teže iako sam 1928. već bio kao omladinac uhapšen po zabranih »Nezavisnih Sindikata« dobio tri mjeseca samice, tučen i protjeran na tri g. iz Zagreba u rodno mjesto. To mi je sve bilo lakše izdržati nego odgovor sekretara komiteta i ostalih, koji su kasnije skoro svi izginuli, a mogli su biti spašeni. Videći da su se oportunistički držali ti rukovodioci, zapazio sam. među logorašima jednu mlađu ženu gde plače uz kćerkicu staru oko 6—7 godina i suze su joj zalile sve lice, a muž je nijemo uz njih stajao. Upitao sam ih hoćete da vas spasim a vide na meni pušku i on mi kaže molim vas ako možete, uzeo sam tu obitelj. Išla je za mnom a stražaru ustaškom sam rekao da ih vodim vodu piti. Kako je vidio pušku na meni, pustio me je. Tu sam obitelj poslao u Gospić i rekao im da odmah navrate u gostionu Čorak, što su i učinili. Po dolasku u gostionu odmah ih je prepoznao sin gostioničara Nikica, pošto je sa tim čovjekom koji je bio Jevrej radio u tvornici svile u Varaždinu. Nikica ih je odmah sakrio i kada sam se ja vratio dogovorili smo se znajući da su Židovi, da bi bili streljani da ih preko talijanskog komandanta Kolonela prebacimo u Italiju.
