Koprivnica

Logor Danica

Logor »Danica« nalazio se tri kilometra od Koprivnice uz cestu Koprivnica-Drnje na prostoru i u objektima »Tvornice kemijskih proizvoda Danica«, po kojoj je i dobio ime. Bio je to prvi logor u NDH, a osnovan je 15. travnja 1941. godine i postojao je do 1. rujna 1942. godine. Od travnja do srpnja 1941. godine logoraši su uglavnom bili Srbi i manji broj Židova, a od srpnja 1941. do rujna 1942. logoraši su bili Židovi i Hrvati. Logor je osnovalo Ministarstvo unutarnjih poslova NDH 15. travnja 1941. godine, dakle istog dana kada je Pavelić došao iz Italije u Zagreb. U Koprivnicu je tada došlo sedam ustaša emigranata među kojima se nalazio Martin Nemec, ustaški poručnik koji je postavljen na dužnost povjerenika povjerenstva Glavnog ustaškog stana za grad i kotar Koprivnicu, a samim time i za zapovjednika logora Danica. Od 25. travnja 1941. u logoru »Danica« radi 67 stražara, a taj broj će s vremenom narasti (najviše do 100 stražara, a kako će vremenom padati broj logoraša, padat će i broj stražara). Logoraši su iz »Danice« od 30. lipnja 1941. godine bili premještani u Gospić. Dana 8. srpnja 1941. godine uslijedit će naredba Ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH da se novi uhićenici više ne šalju u logor »Danicu«, već izravno u Gospić, otkuda su odvođeni na Velebit gdje su u Jadovnom i na Pagu uglavnom poubijani. Dr. Zdravko Dizdar je poimenično utvrdio 3.358 zatočenika logora Danica (od toga 3095 muškaraca, 221 žena i 42 djece, a prema nacionalnoj pripadnosti 2.259 Srba, 600 Židova, 434 Hrvata, 24 Muslimana, 12 Crnogoraca, 10 Roma, 9 Slovenaca, 5 Mađara, 2 Ukrajinca te po jedan Makedonac, Rus i Rumunj, prema socijalnom statusu oko 1.500 zatočenika su bili ratari, a ostalih 1.850 su bili razvrstani u oko 50 zanimanja (od sveučilišnih profesora do radnika i slugu)), dok se na osnovi izjava i istrage vođene nakon Drugog svjetskog rata utvrdilo da je kroz ovaj logor prošlo 5.600 zatočenika (što je realna brojka). Prema političkoj pripadnosti najbrojniji su bili pripadnici, simpatizeri i glasači raznih režimskih stranaka i organizacija kao što su Jugoslavenska nacionalna stranka, Jugoslavenska radikalna zajednica, četnička organizacija, Jugoslavenski sokol i slične (pripadnika takvih organizacija u logoru je bilo oko 2000). Ustaše su ih nazivali zajedničkim imenom »četnici«. Druga skupina su bili komunisti, članovi SKOJ-a (njih je bilo oko 500 i njih su ustaše zvali »komunisti«). Među preostalim logorašima najviše je bilo pripadnika SDS i HSS-a. Židovi su bili hapšeni i otpremljeni u logor isključivo zbog svojeg podrijetla. Zatočenici su podrijetlom bili s područja 80 kotareva (od 142 kotara u NDH) i s područja 21 velike župe (od 22).

Dana 18. travnja stižu prvi logoraši u logor »Danica«. To su bili pojedinci iz okolice Koprivnice uhapšeni pod optužbom da su četnici i komunisti. Međutim, prva veća skupina je u logor došla 29. travnja 1941. godine. Tada je pristiglo 506 uhićenika Srba s područja Grubišnog Polja. Njihovo je uhićenje provedeno po zapovjedi Eugena Dide Kvaternika, glavnog ravnatelja za red i sigurnost u NDH, 26. i 27. travnja 1941. godine uz pomoć 110 policajaca i ustaša pristiglih iz Zagreba, a pod optužbom da su četnici i da pripremaju ustanak protiv NDH. Iza ove skupine 30. travnja stiže istim putem preko Zagreba i skupina iz Bjelovara, a zatim stižu grupe iz Zagreba, Vinkovaca i Križevaca te nekih drugih dijelova NDH. Tako je u logoru »Danica« 4. svibnja već bilo 763 logoraša, a 18. svibnja već 1.007 logoraša. Najveći broj logoraša iznosio je 15. srpnja 1941. godine 2.656 logoraša.

Dr. Zdravko Dizdar iznosi i podatke o životu u logoru »Danica« na temelju izjava preživjelih logoraša. Odmah po dolasku u logor većina prispjelih skupina morala je proći kroz tzv. špalir ustaških logorskih stražara koji su ih dočekivali kundacima. Potom su logoraši bili temeljito opljačkani (ili od pojedinaca ili od uprave). Logoraši su bili gusto raspoređeni po tvorničkim halama i ondje su ležali na betonskom podu i zemlji. Bili su odvojeni po spolu (posebno žene s djecom, a posebno muškarci), a također i po vjeri (židovi, pravoslavci i katolici) ali se to nije strogo provodilo. Nekolicina logoraša umrla je od batina, a bilo je i nekoliko pojedinačnih ubojstava. U logoru je bila organizirana i zdravstvena služba koja je pomagala logorašima da nije bilo većih zaraza i bolesti. Tvornički vodovod je bio samo djelomično upotrebljiv. Jedan dio liječnika koji se brinuo o logorašima u »Danici« bili su i sami zatočenici. Važan aspekt života u logoru predstavljale su i prehrambene prilike koje su se konstantno pogoršavale. Iz početka su dolazili paketi od rodbine, a postojala je i mogućnost nabavke hrane od okolnih seljaka. Hranu su ubrzo počeli pljačkati ustaški stražari i uprava logora. Potom je uslijedila zabrana primanja paketa i dostava hrane osobno. Nakon toga su logoraši dobivali hranu jedanput na dan. U logoru se nije vršio bilo kakav organizirani rad. Što se političkog rada tiče, unutar logora »Danice« jedino su se komunisti uspješno organizirali, iako je bilo pokušaja organiziranja i od strane četnika i HSS-ovaca.

U ožujku 1942. godine logoraši komunisti napuštaju logor »Danica«, a nakon toga jedini zatočenici, uz manje iznimke postaju kriminalci. U rujnu 1942. godine preostali logoraši upućeni su u Zagreb ili druge zatvore i logore, a nekolicina ih je puštena, i tada je logor konačno raspušten.

Dr. Zdravko Dizdar tvrdi da je veći broj zatočenika »Danice« stradao u Jadovnom (njih 2.167, od toga 1.950 Srba i 170 Židova) i u Jasenovcu i Staroj Gradišci (oko 150 Hrvata i Židova). Iz logora je pušteno oko 480 logoraša, od kojih su 300 bili Hrvati, oko 100 Srbi, a ostalo pripadnici ostalih nacionalnosti. Među Hrvatima postojala je i grupa kriminalaca od kojih su gotovo svi pušteni na slobodu. Jedan dio komunista spasio se razmjenom za ustaške časnike ili dužnosnike.

Najveći broj podataka preuzet je iz Z. Dizdar, "Ljudski gubici logora 'Danica' kraj Koprivnice 1941. - 1942." u: Časopis za suvremenu povijest, god. 34, br. 2, 377-407.