Jadovno - Velebit - Pag, logorski kompleks
kraj lipnja 1941.-sredina kolovoza 1941.
Nakon uspostave logorskog sistema Gospić-Jadovno-Pag u lipnju 1941. ustaški teror u NDH dosiže svoj vrhunac. Logorski sistem Gospić-Jadovno-Pag bio je isplaniran u središnjici Ravnateljstva za sigurnost u Zagrebu, a nalazio se pod operativnom nadležnošću Župskog redarstvenog ravnateljstva u Gospiću. Ovaj se kompleks sastojao od jednog zatvora, jednog logora, više improviziranih prihvatilišta i sabirališta u samom Gospiću, od dva logora na otoku Pagu i dva logora na Velebitu, a glavna poprišta masovnih ubojstava bila su logor Slana na Pagu i logor Jadovno na Velebitu.
Logori Slana i Metajna (otok Pag)
Logor Slana bio je smješten na golom paškom rtu, oko pet kilometara od zaseoka Metajne. Prva grupa logoraša došla je u uvalu Slana iz Karlobaga brodom 25. lipnja 1941. U Slanu su nakon prve grupe pristiglih Židova počeli pristizati zatočeni Srbi i Hrvati-komunisti. Ustaše su za prijevoz angažirali ukupno devet brodova. Svjedok Šime Brnin Maržić iz Paga u svojem iskazu iz 1945. i 1987. procjenjuje da su brodom njegova oca tijekom 40 dana u Slanu i Metajnu ustaše prevezli oko 3.000 logoraša i logorašica. Logor Slana bio je smješten na oko 5 hektara površine. Na tome prostoru koji je izložen velebitskoj buri nije bilo zdrave vode, bilo kakve vegetacije, ni uvjeta za funkcioniranje logora u vrijeme hladnijeg vremena. Prve skupine logoraša spavale su pod vedrim nebom. Radni zadaci logoraša bili su izgradnja stražarnica za ustaške čuvare i nastambi za logoraše, a potom i prilazne ceste prema Metajni. Radilo se između 10 i 12 sati dnevno. Za doručak su logoraši dobivali lipov čaj, a za ručak i večeru krumpirovu juhu s dva-tri zrna graha. Logoraše se prilikom fizičkog rada maltretiralo, a ako su padali od iznemoglosti i premlaćivalo i ubijalo za primjer ostalima. Higijenski uvjeti su bili očajni: zahodi su bili na otvorenom, 30 metara od baraka tako da se ubrzo pojavila i dizenterija. Muški logor na Slani bio je podijeljen na dva dijela: na srpski i židovski logor. Židovski logor imao je tri barake, dok je srpski logor imao 10 baraka. Židovi su primali za razliku od Srba cenzuriranu poštu i poneki paket hrane, kako kazuje dr. Oto Radan, jedan od preživjelih zatočenika logora. Srbi nisu imali tu mogućnost. U srpnju 1941. su transporti na Slanu postali sve brojniji, pa je zapovjednik logora Devčić 3. srpnja 1941. naredio da se grupa od 55 starijih ljudi odvede iz Slane. Navodno su, prema iskazu ustaše Jerka Fratrovića ubijeni negdje na Velebitu. Nakon te prve grupne likvidacije uslijedile su daljnje likvidacije koje su se obično dešavale noću. O likvidacijama koje su se odvijale na krševitoj visoravni, lokalitetu Furnaži su čuli i stanovnici grada Paga, a posebno ribari koji su nakon rata o tim zločinima davali iskaze Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Prema procjenama preživjelih logoraša u židovskom dijelu logora se zadržavalo između 200 i 400 , a u srpskom dijelu logora između 800 i 2000 ljudi. Na tome je prostoru moglo biti smješteno i do 5.000 ljudi, ali je samo dio ljudi mogao stati pod krov.
Kao poseban logor bio je formiran ženski logor u Metajni. Prvu grupu logorašica u tome logoru sačinjavalo je nekoliko Židovki koje su bile odvojene od svojih supruga zatočenih u logoru Slana. Prema pisanju Ive Goldsteina logorašice u Metajni iz prva nisu bile maltretirane te su šivale košulje za ustaške stražare i mogle su od mještana Metajne kupovati namirnice. Sredinom srpnja 1941. dopremljen je veliki transport sa Zagrebačkog zbora u kojem je bilo 275 Židovki s djecom. Prema svjedočenju Nade Feureisen iz 1944. stanje je u logoru iz dana u dan bilo sve gore i gore, a nakon pristizanja velikog transporta Srpkinja s djecom, oko 600 Židovki bilo je transportirano iz Metajne u Slanu gdje je započelo »stvarno mučenje«. Starije žene i majke bile su smještene u jednu veliku baraku, a ostali su smješteni na otvorenom prostoru. Ondje su židovske žene bile sistematski silovane, a o tome svjedoči i dnevnik Jose Felicinovića koji piše da je pronašao karton u ustaškoj baraci na kojem je stajao popis silovanih žena u logoru. U srpnju 1941. u Pagu i u Novalji bilo je stacionirano oko 150 vojnika talijanske granične straže koji su vrlo dobro znali što se događa u Slani i u Metajni.
Talijani su uspjeli zaštititi tek pojedince srpske nacionalnosti koji su živjeli na Pagu, ali nisu uspjeli zaštititi logoraše Slane i Metajne. Situacija se uvelike promijenila prvih dana kolovoza kada je buknuo ustanak u Lici. Talijani su nakon toga 16. kolovoza zatražili reokupaciju prostora Zone B. Zbog panike koja je izbila u ustaškim redovima stradali su svi preostali logoraši Jadovna i najveći dio logoraša Slane. Talijanska vojska je iz sigurnosnih razloga preuzela cjelokupnu vlast (civilnu i vojnu) na području Zone B koja je obuhvaćala čitavo područje logorskog sustava Jadovno-Velebit-Pag. To je značilo povlačenje ustaške vojske i likvidaciju logora na Velebitu i na Pagu. Nakon najave povlačenja ustaške vojske iz toga područja logor Slana je postao pravi logor smrti. Pred likvidaciju logora ubijeno je najviše zatočenika logora Slane. Oko 23. kolovoza likvidirani su logori na Pagu i u Gospiću. Iako je naređeno da se logor i svi ustaše moraju premjestiti iz Jadovna i sa Paga na područje Jastrebarskog čini se da je tek jedan dio zatočenika iz Slane došao do Jastrebarskog.
Naime, zbog nedostatka prijevoznih sredstava najveći dio logoraša koji su prevezeni iz Slane u Karlobag likvidirani su u jamama na Velebitu (Kijevac nedaleko Karlobaga, Jasenovac kod zaljeva Križac te Bliznica i Badanj kod Stupačinova). S Paga je u Gospić došlo tek 400 zatočenika , a oni su zajedno s još 2.000 zatočenika iz kaznionice u Gospiću i 1.500 iz logora na Ovčari deportirani u Jastrebarsko, a potom u Jasenovac. Prema pisanju Ive Goldsteina gotovo svi Židovi koji su bili zatočeni u Slanoj, a koji nisu ondje i ubijeni, stradali su kasnije u nekom od logora NDH ili u Auschwitzu, a preživjele su tek tri židovske logorašice i šest židovskih logoraša. Ustaše u Slanoj nisu stigli sakriti tragove svojega zločina , a od Metajne do svjetionika Svetoga Krištofora (udaljenost cca 10 kilometara) bilo je najmanje 10 velikih masovnih grobnica. Talijani su kasnije tijekom rujna 1941. poslali dvije sanitarno-dezinfekcione komisije talijanske vojske koje su fotografirale masovne grobnice u Slanoj i kraj Karlobaških Malina te iz tih grobnica izvukle 791 leš koji su potom spalili. Prema procjeni talijanskog zapovjednika posade kapetana Bertollija broj žrtava je iznosio oko 4.000. Broj koji iznose paški brodari je znatno veći – oko 15.000 žrtava. Emerik Blum, jedan od preživjelih logoraša, tvrdi da je bilo oko 10.000 ubijenih Srba i oko 1.000 Židova, a don Joso Felicinović smatra da je bilo oko 8.000 žrtava. Ante Zemljar donosi brojku da je broj ubijenih na Slanoj mogao biti između 8.000 i 13.000 osoba. Đuro Zatezalo donosi brojku od 8.020 žrtava ulogorima Slana i Metajna. Prema procjenama Ive Goldsteina među ubijenima je bilo oko 1.500 Židova. Borislav Ostojić i Mihael Sobolevski kao ukupan broj stradalih u logoru Slana i na Baškim Oštarijama navode brojku od 6.000 zatočenika.
Tekst je nastao na temelju knjige prof. dr. Ive Goldsteina, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001., str. 282-293 i knjige A. Zemljar, Haron i sudbine, Zagreb 1988., članka B. Ostojić, M. Sobolevski, »Pakao u kamenoj pustinji, Ustaški koncentracioni logor na Pagu« u: Novi list, Rijeka, br. 173-218, 26.VII – 18.IX 1985. i knjige V. Geiger, M. Jareb, D. Kovačić, Jadovno i Šaranova jama, Zagreb 2017.
Iskaz Nade Feuereisen o logoru Slana
»Zovem se Nada Feuereisen rođena u Zagrebu, zavičajna Cernik-Čavle, udata majka 2 djece. Sada stanujem u Bari. Via Dante Aligieri 270/III k. 9. jula 1941. u Zagrebu bila sam lišena slobode od ustaške nadzorne službe. Istom prilikom lišen je slobode i moj muž i dete od 4 ½ g. Redarstveni organi koju su došli po nas ostavili su kući staru mi majku zato, što sam im dala izvjesnu količinu novca. U Zagrebačkom zboru bili smo zadržani 4 dana. Šef samoga logora u Zboru bio je ustaški dužnosnik Baraković šef židovskog odjela. U istom logoru nalazilo se nekoliko ustaša, koji su nas maltretirali, no njihova imena mi nisu poznata. Iz Zagreba smo otputovali u noći između 12. i 13. jula, po mom proračunu bilo nas je oko 650. Svi mi nalazili smo se u plombiranim vagonima. U Gospić smo stigli 13. jula poslije podne. Ovdje smo bili smješteni na otvoren prostor. Ustaški funkcioner Pudić[ održao nam je govor, u kojem nam je saopćio: svatko ko pokuša bježati da će biti streljan kao i izvjestan broj drugih interniraca. Nakon održanog govora bili smo podijeljini zasebno muški, a zasebno žene i djeca. Tom prilikom nam je kazato, da će ženske i djeca ići kamionom za Karlobag, a muški da će pješke preko Velebita za Karlobag. Nisu mi poznata imena ustaša koji su nas pratili. Po dolasku u Karlobag bili smo ukrcani na jedrenjake i motorne čamce.
Po dolasku na otok Pag iskrcali smo se na obali ispod mjesta Metajna i pješke pošli na Metajnu. U Metajni smo bili smješteni u 2 vile i to 275 žena i djece. Jedan dio ustaša bio je uz vile, a drugi veći dio bio je smješten kod takozvanog Merkata. Ovdje smo naišli na žene od Prvog i drugog transporta. Od prvog transporta jedino smo našli 4, dok su ostale bile utopljene za vrijeme putovanja, i to oko 44. Ove 4 ostale su žive iz razloga što su šivale košulje ustašama. Tu smo prvi put sreli i šefa logora Slano, ustaškog poručnika Devčića (sada ustaški pukovnik) zvani Pivac. Ishrana bila je minimalna. Primali smo pasulj za ručak, pasulj za večeru, hranu bez začina i 12 dg kruha. Ustaše su nam preprodavali sir, voće i ostale artikle za ishranu po strahovito visokim cijenama. Nakon našeg odlaska počele su stizati i grupe Srpkinja među njima poznala sam gđu Milinov, st. Suprugu Banjanina, suca, kćerku i punicu.
Hronologija događaja
U grupi Srpkinja bila je jedna mlada činovnica sa pošte imenom Sonja (prezime ne znam). Sonju su jednu veče ustaše izvele, silovali je i nakon što će se svi ustaše izredati, ubili je i bacili u more. Druga večer isti ustaše došli su uzeti i malu curicu Banjanin, no ona se izgovarala, da ih ne može poslužiti, jer je imala menstruaciju. No pošto joj nisu vjerovali, izvršili su pregled i nakon što su ustanovili, da je govorila istinu, pustili su je pored majke, no s tim da je ostala u obavezi da u subotu u noć mora izvršiti svoju obavezu. O svršetku male Benjanin nije mi više poznato, jer smo mi prije subote bile odvojene od Srba i prebačene u Slanu. Iz Metajne krenuli smo za Slanu, vozeći se trabakulima. Po tom smo krenuli jedrenjakom i nakon pola sata stigli smo u jednu uvalu, kasnije smo saznali da je to uvala Slana i tu nas iskrcali. Prilikom iskrcavanja ustaše su nas tukli, mlatili nogama psovali sve živo i mrtvo. Jedan visoki Bosanac bio je najgori od svih. U Slanu bili smo smješteni u drvenoj baraki. Zidala se kuća od kamena, u koju su se kasnije smjestili ustaše.
U logoru Slana počelo je stvarno mučenje ljudi. Kruha se više primalo, a od druge hrane jedan obrok u toku 24 sata i to skuhanog pasulja bez začina. Vode nije bilo dovoljno. Jedan mali izvor trebao je podmiriti potrebu cijelog logora. Pošto se izvor nalazio u visini razine, to se voda uvijek miješala sa morem kad su bili valovi. Pod ovakvim načinom života izbila je u logoru dizenterija. No pošto se u toku noći nije smjelo poći izvan barake, to se je nužda silom prilika morala obavljati u samoj baraci po noći. Za vreme dana bili je određeno mjesto za obavljanje nužde pored puta, gdje su muškarci ili na rad u kamenolom. Pošto nas je nekolicina imala termometre i nešto medikamenata, uzeli su nam sve sa motivacijom da kad nemamo termometra ne možemo ni biti bolesni. Šef logora Devčić dozvolio je da se kupamo i to nas je on lično vodio na kupanje, no na drugu stranu otoka tj. na onoj strani prema Karlobagu. Razumljivo je, da smo se morale skinuti gole. Po povratku sa kupanja, Devčić i ostale ustaše zadržavali bi pojedine žene i nagovarali na odnošaj. Mogu iznijeti i slučaj sa gđom Brajković. Gra Brajković nije se htjela podati Devčiću, i za osvetu nije je htio pustiti iz logora, iako je došlo rješenje iz Ministarstva da se je mora pustiti. Verovatno je ova žena i stradala u Pagu što nije htjela udovoljiti ličnom ćefu Devčića. U logoru Slanu bilo nas je smješteno oko 600 žena i 78 djece. Brojno stanje muškaraca nije mi poznato. Žene nisu ništa radile u ovom logoru, dočim su muškarci radili na kamenolomu. Pošto je ishrana bila vrlo slaba, to su muškarci padali od slabosti u nesvijest, ali nisu nam dozvoljavali ni da im pružimo čašu vode. Pošto je stvarno zavladala glad to se je ovo stanje najgore odražavalo na djecu. Ustaša zvani Debo zabavljao se na taj način što bi doneo komad kruha rezao male komadiće bacao po podu i gledao kako se djeca tuku za parče hleba.
Krajem augusta ili početkom septembra krenuli smo sa otoka Paga preko Karlobaga za Gospić. U Gospiću bili smo ukrcavani u vagone. Čim bi se jedan vagon napunio, bio je odmah zatvoren i plombiran. Ja sam krenula sa prvim transportom. One žene, koje su ostale za drugi transport, ostale su u Gospiću nekoliko dana. Ove žene bile su silovane pred vlastitim muževima. Istom prilikom ustaše su im otimali prstene i ostale dragocjenosti, pa makar kod toga nanijeli i težu fizičku ozlijedu. Nakon polaska iz Gospića vlakom smo se vozili do Draganića. Ovdje smo bili smješteni pod vedrim nebom, i potom opet ukrcani u vagone zatvorene i sprovedeni do Zagreba. U Zagrebu smo ostali na kolodvoru nekoliko dana. Iz Zagreba vozili smo se dalje i došli do Slav. Broda. U Slav. Brodu ukrcali smo se u kamione i prebacili preko Save u Bos. Brod. Po dolasku u Bos. Brod ukrcali smo se u vagone uskotračne željeznice i krenuli smo dalje do Fesa. Za sve ovo vrijeme bili smo bez hrane. Od Fesa dalje išli smo neko vrijeme pješke a potom šumskom željeznicom do logora Krušica. U logoru Krušica bilo je što nas što Srba oko 1.300.«
Preuzeto iz knjige A. Zemljar, Haron i sudbine, Zagreb 1988.
Dio iskaza dr. Ota Radana o Slanoj
»Bili smo prvi logoraši. Stigli smo na SLANU na potpuno gol teren. Ničega oko nas nije bilo nego samo goli kamen. Postrojili su nas i tad nam je Ivan Devčić »Pivac« održao govor o našem položaju i o novom poretku u kojem ćemo se oslobađati putem rada (kako je to u natpisima stajalo na svim fašističkim logorima po Evropi – »Rad oslobađa!«) On nam se predstavio kao komandant logora i za svaki neposluh, otpor ili bijeg obećao nam smrt. Prema onome kako će krenuti daljnji naši dani, govor Pivčev bio je još vrlo tolerantan. Oko nas na jednu izvjesnu razdaljinu, i po kotama, raspodijelili su se ustaški stražari s puškama i mitraljezima. Tako su se i smjenjivali na tim položajima. Kako nije bilo ničega, spavali smo pod vedrim nebom. Sklupčani, ležali smo skupa Vilko Berger i ja. On je bio iz Zagreba (otac mu je imao tvorničicu čepova u Zagrebu). Tek za petnaestak dana dovršili smo baraku za spavanje. Ona je iznutra bila na kat, tj. imala je potpođen tavan pa je tako bila pogodna za spavanje, dolje, na podu i gore, na tavanu. Izgledala nam kao kuća. Dolje, po podu, imali smo čak i slamu na kojoj se ležalo. Ali ovo nije dugo potrajalo. Prva bura koja je puhnula jedne noći srušila je baraku i odnila je slamu. Više se baraka nije podigla na kat, nego se od nje iskoristio samo krov i položilo ga se na kameno podnožje. Šuplje uglove popunilo se suhozidom. To je ta baraka koja je vidljiva na fotografiji koja je objavljena. Od tada sve do kraja spavao sam i dalje pod vedrim nebom, sklupčan na kamenu.«
»Ja sam lično radio na svim poslovima, štogod je trebalo, osobito do dolaska Srba. Sa brodova koji su stizali u Bašku Slanu prenosio sam prvo bale sijena u kojima je bilo i preko šezdesetak kilograma. Kada bi me uprtili, stati nisam smio a ni pasti jer tko će mi ponovo uprtiti na leđa; izdržavao sam u borbi na život ili smrt. Zatim smo prenosili daske, balvane, kasnije visoke kolce za ograđivanje logora i brojne kalemove bodljikave žice. Imao sam dojam da su ove žice već negdje upotrebljavane, bile su sve zarđale. Vreće tjestenine mora da su bile iz nekog vojničkog magazina stare Jugoslavije. Od te tjestenine, škrto smo dobivali za kuhanje. Mesa za nas nije nikada bilo. Snage su nam naglo popuštale. Svi smo odmah silno omršavili iako nismo ni do tada bili debeli, bili smo mladići. Ja sam na pr. pao petnaest kilograma. Imao sam otečena koljena. Teško se moglo obavljati bilo koji posao pod onim strašnim suncem, gladan i mučen još strašnijom žeđu. A tek rad sa kamenom bez ikakva alata! Užasno je bilo odvajanje i nošenje kamenja za ugradbu bilo u trasu bilo u karaule ili drugdje. Kamenje se donosilo na rukama, bez ičega. Šutnja, zidanje, vječni strojevi, vike, tuče, smrti oko nas i stalna smrtna prijetnja nad svakim od nas. Zobani smo bili jedan po jedan, svakodnevno. Za svaki mali neposluh ili nespretnost koja bi se ustaškom stražaru pričinila neposluhom, izletio bi metak. Ali i bez toga, iz čista mira, iz najobičnijeg patološkog hira kojega je mogao provesti svaki ustaša kadgod je htio. Nikome za to nije polagao račun, naprotiv, vjerojatno je bio hvaljen i uživao ugled među drugima«.
»Prvo javno strijeljanje bilo je nad mladim Wylerom, tako se nekako prezivao taj nesretni mladić. Bio je Austrijanac, Židov, jedan od skijaških prvaka. Pred dolaskom Hitlera u Austriju on se sklonio u Zagreb kod svojih rođaka. Mogao je i on imati ne više od dvadeset godina. Već rekoh, kako smo u početku predpostavljali da je onaj drugi rt pred nama dio otoka Raba. Nije tako daleko. Vještiji čovjek mogao bi ga preplivati. Rab je u rukama Talijana, mogao bi biti spas. Vjerojatno je i Wyler tako mislio. Na Suhi, potajno se iskrao i zaplivao u tom pravcu. Ustaše su ga primijetili, ali su se isprva pravili da ga ne vide. Tek kad je odmakao daleko, ustaše su otišli za njim. Pustili su ga da se izmuči, da dopliva na taj suprotni rt. To je zapravo rt sv. Nikole na Pagu. Tu su ga sačekali. Bio je sav u krvi kad su ga doveli natrag. Nakon svega zla što su nad njime napravili od hvatanja do dovođenja natrag, ovdje su nas sve postrojili. I nas i Srbe. Strijeljala ga je nekolicina mladih ustaša.«
Preuzeto iz knjige A. Zemljar, Haron i sudbine, Zagreb 1988.